Stiglo osvježenje

Početak je novog radnog tjedna. A sa njime je došla i promjene vremena. Zapravo osvježenje. A ako je vjerovati našim vrlim meteorolozima, moglo bi biti i svježije.

Nakon prošlotjedne vrućine, ugodno me je iznenadila ova svježina koja je počela ovih dana. I moram priznati da mi baš prija, te da se bolje osjećam. Nekako mi ovakvo vrijeme baš odgovara. Nisam protiv vrućina, a ni niskih temperatura. Ali nekako s godinama sve teže podnosim vrućine, a velike minuse ne toliko. Ali i one mi zagorče život. Nemojte me shvatiti kao nekog tko voli da jadikuje. I ne volim jadikovati. Ali to izgleda da dolazi s godinama. Mada i te klimatske promjene dosta doprinose tome.

S ovim osvježenjem za mene je pomalo završila i ova vrtlarska godina. Mada u vrtu ima još dosta posla. Ali s obzirom kakva mi je godina bila, mogu polako smatrati da je gotovo za ovu godinu. I sada mi polako slijedi jesenska obrada tla i priprema za zimu. A i zaštita nekih biljaka od mogućeg smrzavanja u zimi. Ali to mi neće biti neki veći problem, jer samo smilje moram nekako zaštiti od smrzavanja. Ruže možda zaštitim, ako stignem. Ruže ionako nisam prošlih godina štitio od smrzavanja. Pa su nekako preživjele. Ali ipak ću morati neke od njih pokušati zaštiti. Jer volio bih ih sačuvati.

Ruže su kraljice vrta. I u mojoj obitelji se uzgajaju od kada znam za sebe. Pa u vrtu imam ruže koje su stare nekoliko desetljeća. I koje su mi uspomena na pokojne članove obitelji. Pa se zadnjih godina dosta borim da ih održim na životu. Mada su mi neke propale, što mi je žao, ali zato se trudim i pokušavam da ove nekako sačuvam. Sa nadom da ću jednog dana krenuti u neki bolji uzgoj. Ako mi slobodno vrijeme dopusti iduće proljeće, neke od njih ću presaditi na drugo mjesto. Da im tako pomognem u oporavku. I tako polako krenem u njihov bolji uzgoj. A drugi je razlog taj što na ovom mjestu ima dosta nekog korova kojeg nikako da se riješim. Pa mi drugo ne preostaje, nego da ih preselim dok se tog korova ne riješim.

Volim ruže, i zato se zadnjih godina nekako trudim da ih održim. A i učim ih se uzgajati. A volim i one božićne i uskrsne kaktuse. I koje isto zadnjih godina pokušavam uzgojiti. Mada mi i sa njima ne ide baš, ali ne predajem se ni ovdje. Mada su mi ove godine dosta zadali muke golubovi na balkonu. Kojih nikako da se riješim. I što god da uradim, ništa ne pomaže. Nedavno mi je susjeda rekla da su postali imuni na sve. Pa čovjek više ne zna što bi i kako sa njima. Golubovi su prava napast gradskih ulica.

Volim ptice, ali golubove zbog njihovog ponašanja više ne mogu podnijeti. Više i ne brojim koliko su mi se puta skoro zaletjele u glavu kada sam izašao na balkon. A da ne pišem i o tome da su mi se ove godina dva puta čak zavukli i u stan. Pa sam ih morao tjerati iz stana. Toliko su bahati postali u mojem slučaju.

Ovih dana na ovom mjestu pokušavam savladati ovaj neki novi uređivač bloga. Pa mi ne zamjerite ako bude problema. Još uvijek učim kako se svi ti pojmovi oko pisanja bloga zovu. Jer uvijek se neka novina pojavi. Pa se pokušavam naučiti je koristiti. Jer novosti su skoro svakodnevne.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Oglasi

Vrijedi li?

Prolazi još jedan tjedan kraju. Tjedan u kojem, prema prognozama meteorologa, ljetne vrućine su iza nas. I ovaj vikend bi trebalo nastupiti jedno znatnije osvježenje ili zahlađenje. Zavisi kako vam odgovara. A kako će biti, slijedi nam vidjeti.

Kada malo pogledam unazad i rezimiram ovo ljeto, prošlo je dosta nestabilno. Početak je bio ispunjen sa kišom, da bi se nastavilo sa svojim uobičajenim vrućinama. Što polako postaje neka normala. Jer priroda se na veliko buni protiv nas ljudi, koji smo svojim lošim ponašanjem i odnosom prema njoj odavno prevršili mjeru. Pa nas ne mora čuditi da ćemo idućih godina imati ovakve ekstreme i na to se moramo naviknuti.

Kada se malo osvrnem na radove u vrtu i pokušaj da uzgojim neko povrće na njemu, ispalo je dosta loše, jako loše. Ne ću upotrijebiti riječ katastrofalan, jer ipak sam uspio si nešto uzgojiti. Unatoč što sam uz vrt i vrtlarstvo vezan cijeli život, smatram se vrtlarom početnikom. Jer sve što sam u tom vrtu radio u mladosti bilo je vezano uz roditelje i još neke članove obitelji. Ali kako je većina te obitelji na kraju umrla, ostao sam sam u tom hobiju. I nakon nekoliko godina zapuštanja tog komada zemlje, odvažio sam se da sam pokušam za svoje osobne potrebe i potrebe svoje obitelji uzgojiti neko povrće. Ali na kraju nakon toliko muke sa štetočinama i bolestima uspio sam barem nešto uzgojiti.

Što se ovog pokušaja uzgoja povrća i nekog cvijeća tiče, barem se more reći da sam pokušao da nešto uzgojim. Za razliku od nekih mojih poznanika, genijalaca, koji su mi predlagali da ga prodam i da se ne mučim sa tim komadom zemlje. Što samo pokazuje kavi su to ljudi i takvi genijalni prijedlozi sve govori o njima. Ali ja sam suprotnog mišljenja. Baš se trebam boriti za taj komad vrta i zemlje. Jer u današnje vrijeme kada povrće i voće postaje sve skuplje, a i upitne kakvoće, poželjno je da se okušam u vrtlarstvu. I da si pokušam barem nešto od povrća uzgojiti. Onoliko koliko mogu i treba mi. A ako mi ponestane, još uvijek se mogu okrenuti da na tržnici kupim komad nekog povrća.

Kako je ovaj komad zemlje malo previše za mene, zadnjih godina dosta razmišljam o tome da pronađem nekoga tko nema mogućnost da si uzgoji nešto povrća. Da mu ustupim dio vrta za nekoliko gredica. Pa da zajedno se okušamo u vrtlarstvu. Ali nikako da pronađem. Ne znam da li krivo pristupam u tom pronalasku tih osoba, ili se nitko ne želi time baviti, ili već imaju mjesto gdje si ga uzgajaju. Ali što god da je u pitanju, žao mi je da nemam neko društvo sa kojim bi se bavio vrtlarstvom iz hobija. Te tako dijelio tu ljubav prema vrtlarstvu. Nadam se da će se jednog dana naći netko. Vidjet ćemo.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

U čemu je problem?

Ide ljeto polako kraju. Navodno, prema prognozi meteorologa, još veći dio ovog tjedna uživamo u ljetu. I onda slijedi promjena vremena za vikend. Moram priznati da jedva čekam da prođe i ova vrućina, jer mi ju je već dosta. Ali već primječujem da su noći, jutra i večeri dosta svježe. Što je dobro, jer se lakše spava. Barem je kod mene tako.

Nakon prošlog tjedna, koji je dosta bio u znaku intervjua za posao, počeo je novi tjedan. Koji ne znam kako će završiti. Na žalost, od svih tih intervjua ni jedan nije završio uspješno. Jer na kraju ni iz jedne firme mi se nisu javili da sam primljeni na posao. Tako da na žalost moja potraga se nastavlja dalje. I koja mora ići dalje. Jer treba biti uporan i dosadan po pitanju slanja molbi i odlazaka na intervjue. Dok se ne zalomi negdje i dobijem posao.

Nekako se ne mogu oteti dojmu da unatoč tome što je sve manje radnika na tržištu rada, nekako su još poslodavci izbirljivi. Možda je to samo moje krivo mišljenje i krivi stečeni dojam. Jer imam unatoč tome što sam promijenio dosta firmi, ipak nemam dovoljno iskustva u nekim poslovima. Možda i u tome imam krivi dojam. A opet ne znam kako da steknem iskustvo u nekim poslovima, kad mi se ne da prilika da ga steknem. I kao da sam u začaranom krugu iz kojeg ne mogu nikako izaći. Nisam izbirljivi što se posla tiče, i nije mi fizički teško raditi. Jedino je problem kako se snaći u novom poslu i okruženju. Ali i to se da promijeniti.

Možda griješim i u intervjuima, i prezentaciji samog sebe. I nikako da pogodim onu žicu koja će prevagnuti da dobijem posao. Tako da nakon svega toga pomalo ne razumijem u čemu je problem. Što je možda znak da potražim neku pomoć oko toga kako se prezentirati na tim razgovorima za posao i da na kraju dobijem neki posao. A vrijeme ide i ide.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Probijanje leda

Na žalost, nikako da počnem sa čitanjem ove knjige „Vlak u snijegu”. Nije problem u toma da ne želim čitati, već je problem u obavezama koje su mi ovaj tjedan se pojavile. Kako privatne, tako i poslovne. Naime, kako sam u potrazi za nekim novim poslom, išao sam dosta na neke razgovore za posao. Koji za sada nisu baš urodili nekim plodom. Ali ne gubim nadu, jer već če se negdje zalomiti i dobiti neki posao. A u privatno vrijeme imao sam nekog posla na vrtu, mada je već mjesec rujan, ali još uvijek ima posla na njemu. I biti će ga još neko vrijeme.

Baš sam si jučer nakon povratka sa nekog razgovora sa posao razmišljao o tome kako su me na gotovo sve poslane molbe za prijem u radni odnos zvali na razgovor ili intervju. Što do prije jedno dvije godine nije bio slučaj. I bilo mi je drago da sam u tom pogledu probio led, da me gotovo svi potencijalni poslodavci zovu na taj intervju. Ali na žalost, još uvijek sve se svodi na taj intervju. I nikako da probijem taj led da nakon intervjua dobijem posao u tom poduzeću. I da se i tako pokušam dokazati, kroz rad na poslu, da me zadrže što dulje. Tako da mi slijedi još mnogo rada i truda da probijem taj led i da se kroz intervjue pokušam dokazati da sam dobra prilika za taj posao.

Svaki novi intervju za posao je novo dokazivanje tom budućem poslodavcu da si ti dobra prilika za suradnju. Svaki novi intervju je novo iskustvo i učenje kako se dokazati kroz intervju poslodavcu da si ti dobra prilika za posao. Jer svaki intervju je drugačiji, mada su svi donekle isti i slični. Jer svodi se na predstavljanje poslodavcu i dobivanje informacija o poslu i poslodavcu. A opet nisu svi ljudi sa kojima sam pričao isti i svaka je firma drugačija i ima pristup poslu. Tako da je svaki razgovor novo iskustvo i učenje gdje si pogriješio i što popraviti, a opet poslodavci ti daju informacije što se traži u poslu i što očekuju od tebe.

Ali ipak ne treba uvijek očajavati, već biti uporan i dosadan u slanju molbi, jer tako stvaraš priliku da se negdje zalomi i dobiješ posao. I samo treba biti pažljiv da ne zaribaš stvar, jer tko zna gdje ćeš se opet susresti sa tim ljudima. Te imati neke neugodnosti ili što li već.

A što se tiče knjige, već će se naći vremena da je pročitam. Jer dolazi zima, kada su dani sve kraći i koja će te natjerati da više budeš u kući. Pa će biti vremena za čitanje.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Vlak u snijegu

Sjećate li se knjige „Vlak u snijegu” autora Mato Lovrak, a i istoimenog filma. Ja se osobito sjećam filma, ali knjige baš i ne. Naime, kako je ovih dana počela nova školska godina, jedna od mojih nećakinja ima u školskoj lektiri tu knjigu za pročitati. I to me je potaknulo da se vratim malo u svoje školske dane i mladost.

Jer i moja generacija je možda imala isto za lektiru pročitati tu knjigu. Pišem „možda”, jer nakon gotovo 30 godina više se i ne sjećam koje smo knjige morali pročitati za školsku lektiru. Ali dobro se sjećam filma i svu tu djecu koja su kao neku nagradu dobila izlet u Zagreb. Te na povratku kući sa vlakom zapeli u zapuhu snijega.

I to, što jedna od nećakinja ima za lektiru pročitati tu knjigu, potaknulo me je da pokušam pročitati i ja tu knjigu. I prisjetiti se i kroz nju cijele te radnje oko tog vlaka i snijega. Te pokušati usporediti knjigu sa filmom. Naravno, kako sam već nekoliko puta gledao taj film, biti će teško čitati knjigu, jer mi je poznata radnja. A i zbog toga što će mi se kao glavni likovi javljati ti junaci iz filma. Te što ne ću moći stvoriti svoju viziju kako su izgledali ti likovi. I u tome je problem. Jer po mojem skromnom mišljenju uvijek je bolje pročitati knjigu, pa kroz nju stvoriti viziju kako su likovi izgledali, kako se radnja odvijala. Pa onda pogledati film i usporediti ga sa knjigom.

Ponekad je dobro nakon nekoliko desetljeća pročitati neku knjigu koju smo čitali u djetinjstvu i mladosti. Pa se tako podsjetiti na mladost. I što smo nekad čitali. Moram priznati da mi je pomalo drago što me je ta nećakinjina lektira potaknula da pokušam pročitati ovu knjigu i da se podsjetim na svoju mladost i školske dane.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Apsurdnost školstva

Evo završio je prvi tjedan u novoj školskoj godini. I još uvijek se provlače problemi po medijima oko upisa djece u škole. Neka djeca još uvijek čekaju da gradska poglavarstva dostave njihovim roditeljima rješenja za upis u školu. Čak su i kod jednog djeteta zagubili dokumente i ne mogu donijeti to rješenje. Što je još jedan apsurd birokracije u Lijepoj našoj. I samo pokazuje neučinkovitost te iste birokracije. I koja je svakim danom sve gora i lošija. I pitanje je gdje je kraj svim tim apsurdima i ne učinkovitosti te birokracije? Na žalost, ne vidi se kraj svemu tome.

Kako me iskustvo uči, još ćemo se dosta naslušati oko ove navodne reforme školstva ili eksperimentalne nastave ili kako se već sve to zove. Jer tek je početak školske godine, pa treba malo vremena proći da se vidi kakva je to reforma. Ali već sad se mogu reći da je i ovo promašaj. I da će još mnogo godina proći dok se konačno ne uvede u red oko te takozvane reforme.

Jučer mi je predloženo od jedne osobe iz obitelji da pokušam neki program malo pogledati. Naime, u školi je dijete te osobe dobilo ime nekog programa da ga pokušaju na mobitelima svoje djece instalirati ili što li već. I danas cijeli dan ga malo proučavam i nikako da ga shvatim kako koristiti. I kako sam se čuo sa tom osobom da vidim kako je dijete prošlo u toj školi sa tim programom. I rekli mi da čak i učitelj nije znao kod njihovog djeteta na mobitelu pokrenuti taj program. Što je još jedan suludi znak promašenosti ove takozvane reforme. I da je totalno promašena.

Nisam protiv toga da se uvode neki novi programi koji bi se koristili putem mobitela. Ali problem je u tome što uvedu nešto novo u škole, a da prije toga ne provjere taj neki program. A i da malo bolje educiraju te nastavnike u školi. Jer nemaju sva djeca iste mobitele i još k tome najbolje. Pa se pitam čemu uopće nešto forsirati bez neke prethodne provjere. Već se nešto pokuša uvesti navrat nanos. A na kraju ispaštaju djeca.

Lijepo je da žele djecu rasteretiti suvišnih predmeta i hvalevrijedna je inicijativa da ih se priprema za život, ali mogli bi barem prije toga bolje pripremiti te sve programe, škole i učitelje. Jer opremljenost škola nam je još uvijek na katastrofalno niskoj razini. A da ne pišem o tome da se danas moraš u svemu konstantno učiti o novostima koje se pojavljuju u svim granama i djelatnostima života, zanimanja i inih stvari.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Mala Elena i škola

Sjedim za kompjuterom i razmišljam o čemu pisati u ovom postu. Novu knjigu još nisam počeo čitati, mada već stoji na stoliću pored kauča da je počnem čitati. Radi se o romanu „Braća kumiri”. Autor romana je Novak Simić. Pa je još ne mogu komentirati. Ali ću prvom prilikom pisati o njoj.

Ovih dana čitam dosta o djevojčici Eelni, kojoj su uništili prvi dan u školi. Naime, Elena je sedmogodišnja djevojčica kojoj je jučer trebao biti prvi dan u prvom razredu. Ali zbog propusta nekih ljudi u gradskoj upravi da na vrijeme pošalju rješenje o upisu i da roditeljima objasne proceduru, uništen joj je dan i početak godine. Što je stvarno nedopustivo u današnje vrijeme. Te se sada svi ograđuju od pogreške. Ponajviše gradsko poglavarstvo, koje svojim nemarom i lijenošću proizvelo ovu sramotu i skandal.

Ne ću kriviti roditelje, jer ne mogu oni sve znati. Ali djelatnici u gradskom poglavarstvu su oni koji su najviše krivi i snose sramotu u ovom skandalu. Jer kako majka male Elene kaže pitala je ih je da li mora ići u školu da i tamo obavi dalje što treba ili će sve oni obaviti. (Barem sam ja tako shvatio.) Tako da sad na kraju ispada da je majka kriva što se je to dogodilo.

Ovo samo pokazuje koliko su službe u gradskim poglavarstvima nemarni. Čast izuzecima, ali ostaje ogorčenje nakon svega toga. A da bude još ljepše, mala Elena nije jedini slučaj. I u Velikoj Gorici jedna obitelj još čeka da neko rješenje za upis svog djeteta. I to sve samo pokazuje apsurdnost naše administracije u gradskim poglavarstvima, koja je toliko očajna da nema riječi kojima bi se ona opisala. I pitam se da li uopće ovakva administracija u gradskim poglavarstvima zaslužuje da postoji.

Ovaj događaj je još jedan u nizu apsurdnosti u Lijepoj našoj. I ne će biti zadnji za koji ćemo čuti. Jer ima još mnogo sličnih slučaja o kojima ćemo čitati i slušati u medijima. Tako da nije ni čudo da ljudi bježe iz ove zemlje apsurda.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost