Oliver Dragojević

Jutros me je probudila žalosna vijest o smrti legende Hrvatske glazbe, Olivera Dragojević. Ne postoje riječi kojima bih opisao tugu na ta žalosnu vijest. Jer napustila nas je jedna glazbena veličina, koja je svojim pjesmama obilježila glazbenu scenu.

O njegovoj glazbenoj veličini ne moram pisati. Ne postoje riječi kojima bih opisao njegovu glazbenu karijeru. Sve te njegove pjesme koje izveo. Jer one same govore o njegovoj karijeri. A i kao čovjeku. Ne mogu posebno izdvojiti neku njegovu pjesmu, a da ne oštetim druge pjesme. Jer sve njegove pjesme su povijest glazbene scene, kako Hrvatske, tako i svjetske. I ostat će živjeti u nama i sa nama.

Kao i svi vi koji me čitate, tako sam i ja odrastao uz sve te njegove pjesme. I njegovu glazbenu karijeru. I obilježile su moj život. I obilježit će ga.

Počivaj u miru Olivere, Legendo hrvatske glazbene scene.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Oglasi

Lavanda i smilje

Nakon što sam u utorak posisao onaj pužomor, u srijedu sam naišao na velike sluzne tragove. Pa vjerujem da po tom tragu da su puževi imali opet manevre. I da ih je dosta nastradalo. Te se nadam da je jedan dio dosta uništeni. Pa ću jednom prilikom morati još jednom da ponovim taj postupak.

I danas me je opet kiša prevarila. Prema prognozi najavljivali su da bi kod nas u Varaždinu mogla padati kiša. A i kako sam vidio na nebu, bilo je dosta oblačno, kao pred kišu. Pa sam se nadao i bojao da ne bi ništa mogao obaviti na vrtu. Ali na kraju opet ništa od kiše. Pa sam propustio priliku da polijem vrt. Ali barem sam očistio jednu gredu od raznog korova. A i malo sam dao više prostora nekim batonikama, lavandi i smilju da se lakše razvija. Jer želja mi je da vidim kako će mi ta lavanda i smilje uspijevati na vrtu. Pa ako ću sa njima imati uspjeha, posaditi ću još tih sadnica. Sa nadom da će mi uljepšati vrt.

Već dugi niz godina mi je želja da pokušam uzgojiti lavandu na vrtu. Pa sam se ove godine odvažio i nabavio jednu. Te je posadio u vrtu, da vidim kako će se primiti i razvijati. I za sada se dobro drži. I već polako je počela da razvija neke nove grančice. Tako da me veseli ta novost. Jer to mi je znak da se je dobro primila. A kako će dalje biti sa njom, još ću vidjeti idućih mjeseci i godina. Inače, u lavandi ima nešto lijepo, magično i čarobno, posebno u njezinoj ljepoti i mirisu. Što me je privuklo toj biljci. I zbog čega sam je odlučio pokušati uzgojiti i uzgajati na vrtu.

A i kod smilja je ista situacija. Ista neka predivna ljepota, koja me k toj biljci vuče. Pa sam se i nju odvažio da pokušam uzgojiti. A koliko ću imati uspjeha, vrijeme će pokazati i nadam se da ću jednog dana podijeliti sa vama.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Kišno ljeto

Zadnjih dana sve više čujem od poznanika da imaju i oni problem sa uzgojem vlastitog povrća. I da su im ili puževi pojeli povrće, ili im je peronospora uništila paradajz, unatoč tome što su ga pokušali zaštititi od te bolesti. Tako da nisam jedini kojeg je zadesila ova nepogoda ove godine oko uzgoja povrća. A to je vjerojatno zbog previše kiše ove godine. Jer stvarno je ima i previše ovo ljeto.

U pravilu nisam protiv kiše. I volim da pada. Posebice kada mi zalije vrt. Jer je kiša najbolja za zalijevanje vrta, voćnjaka i ostalog. Ali ne volim je kada moram ići na posao, jer tada obično pokisnem. Jer zadnjih godina, od kada nemam auto, moram na posao pješice ili biciklom. Što mi je s jedne strane i drago, jer tada uživam u šetnji u jutarnjim satima, kada je još sve svježe. A i dosta me ta šetnja do posla i nazad zna opustiti. Srećom da mi radno mjesto nije daleko, pa mogu pješice otići na posao. A i lakše se probijem kroz jutarnje gužve. Mada mi treba više vremena do posla tada. Ali barem uživam u šetnji. A i barem ne moram razmišljati gdje i kako ću auto parkirati.

Da, do sada je ovo ljeto dosta kišovito. Pa se nismo nauživali ljetnim vrućinama. A opet, dosta je ta kiša nama hobistima u vrtlarstvu uradila dosta muke i probleme. A opet ne možemo imati svako ljeto idealno za uzgoj povrća. Svako ljeto je drugačije. I sa time se moramo nositi.

Danas sam ponovo oko preostalog povrća posipao neki pužomor. Sa nadom da će uništiti ove puževe koji mi uništavaju povrće. Jer stvarno su mi napravili ogromnu štetu. Naravno i peronospora je uradila svoje. A i vidim da se mi i ruže nekako čudno drže. Pa ću valjda i njih morati spašavati. Te ću i za njih morati naći neko sredstvo, da im tako pokušam pomoći. Jer te ruže mi daju predivne cvjetove. U kojima volim uživati.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Ne gubiti nadu

Na žalost, tako mi je prošlo ovogodišnje iskustvo sa početkom bavljenja vrtlarstvom ove godine. Jer još uvijek sam početnik u ovom hobiju. I još uvijek moram da puno toga naučim. Ali vjerujem, nadam se da ću uz uporni rad i učenje naučiti se baviti sa tim hobijem. Jer bolje mi je da nešto pokušavam raditi na tom komadu zemlje, nego da kradem bogu dane. Jer bio bi grijeh da zapustim zemlju i da je ne pokušam iskoristiti. A i svoje vrijeme. Mada nemam uspjeha, ali ne gubim nadu i vjeru.

Nikad ne treba gubiti nadu i vjeru. Jer bez nje smo izgubljeni. Unatoč neuspjehu, ipak polako razmišljam da nastavim dalje. Ovih dana ću pokušati nabaviti nove sadnice i pokušati ih uzgojiti do početka jeseni. A i možda posadim nešto što će mi na proljeće početi dalje rasti. Jer ako sam dobro shvatio, neko povrće može preživjeti zimu uz adekvatnu zaštitu. Ali moram još to sve istražiti.

Prije nekoliko tjedna sam na vrtu posadio i jednu sadnicu smilja i lavande. Sa željom da vidim kako će mi krenuti njihov uzgoj. I da li će preživjeti zimu i prve proljetne mrazove. Također mi je želja da konačno ove godine na jesen pokušam nabaviti i neke sadnice aronije, brusnice, ogrozda i sličnih voćaka. Da vidim da li će se primiti na ovoj zemlji. I kako se brinuti i uzgajati to predivno voće. Jer ovo voće, osim što je ukusno, jer i odlično za zdravlje. Pa mi je želja da ih pokušam uzgojiti za vlastite potrebe.

Svi ovi pokušaji uzgoja tog povrća su uglavnom iz hobije i za vlastite potrebe. Jer još uvijek nemam ambicija da krenem u neku veću proizvodnju. Pogotovo nakon ovakvog početnog neuspjeha. Koji me je dosta uzdrmao. I pokosio. Jer ipak vrtlarstvo je podložno vremenskim uvjetima. I uvijek neka borba za opstanak. Borba da si nešto pokušaš uzgojiti. Da imaš nešto svoje. Jer onda bar znaš kako si uzgojio ovo povrće. Dok za ovo kupljeno u trgovini nikad nisi siguran kako je uzgojeno. Kakvim pesticidima uzgajano.

Od ove godine imam i jednog prijatelja na vrtu. Jednog predivnog žuto bijelog mačka, kojeg su moje jedine i najdraže nećakinje nazvale Garfild. I koji mi pomaže u vrtu i pravi mi društvo. I svojim zafrkancijama me zabavlja. Lijepo je imati jednu takvu životinju pored sebe. Jer mi je to još jedna terapija i podrška u životu. I ma koliko god bio vražičak, ipak je lijepo društvo. Koje te izvuče iz depresije. Jer briga o životinji je dobra terapija u borbi sa depresijom i sličnim brigama.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Uzaludan trud

Pisao sam u prošlim postovima kako sam se počeo baviti ponovo vrtlarstvom. I još uvijek se bavim tim predivnim hobijem. Hobijem koji me ispunjava. Da ne pišem koliko me rad sa zemljom i biljkama uveseljava, odmara duševno i fizički. Te ispunjava i slobodno vrijeme. A i izvlači iz stana, da ne budem toliko u zatvorenom prostoru. Da bar dio dana provedem u nekom obliku prirode.

Još uvijek sam na početku stvaranja svog malog raja na tom komadu zemlje. Jer nakon dosta godina zapuštanja tog komada zemlje, potrebno je puno truda i vremena da ga se dovede u neki red. Ali s obzirom kako je izgledao prije nekoliko godina, već je na dobrom putu i početku da pokušam ostvariti taj san, stvaranja komadić svog raja na zemlji.

Na žalost ove godine nemam baš uspjeha. Jer ova kiša koje je bilo previše u zadnjih skoro dva mjeseca, dobrano mi je uništila urod. Peronospora mi je paradajz uništila. Unatoč tome što sam ga pokušao nekim sredstvom zaštititi. A i zbog te kiše, pojavili su se neki puževi golači. Koji su mu pojeli veći dio ostalog povrća. Tako da sam žalostan što mi je trud oko pokušaja uzgoja propao urod. Ali se nadam da ću uspjeti barem nešto pokušati spasiti od tog nekog povrća.

Ali ipak se pokušavam ne predati, već polako ići dalje. Jer nikad ne reci nikad. I nakon pada uvijek se treba dići jači i krenuti dalje. Tako da se nadam da ću idućih dana pokušati sa novim sadnicama da nadoknadim propali urod. Ovih dana pomalo istražujem na mreži svih mreža kako se razmnožavaju ruže putem reznica. Naime, želja mi je da ove postojeće ruže na vrtu pokušam nekako spasiti od propadanja. A i da ih nekako razmnožim. Jer ruže su kraljice vrta. Koje svojom ljepotom oplemenjuju vrt. A i daju mu neku posebnu ljepotu i čar.

Naravno, kako još uvijek nemam svoj alat, već ga posuđujem od bake (po majčinoj strani) koja je još uvijek živa, morati ću idućih mjeseci nekako da smognem snage i načina da si nabavim neku malu kućicu. Te krenuti polako u nabavku svog alata, koji će mi pomoći u radu na tom vrtu. Jer moram krenuti iz nule, potpuno ispočetka. Jedna dobra stvar je u tome što sam barem taj komad zemlje naslijedio od pokojne majke. Tako da se ne moram mučiti oko toga kako otplatiti taj komad zemlje kreditom. Već mi samo preostaje da si polako nabavim vrtni alat. Te s vremena na vrijeme neke sadnice povrća, voćka ili nekog drugog bilja koje bih volio da uzgajam na vrtu. Tako da ako me sreća posluži i budem uporan, možda ipak uspijem urediti taj komad zemlje.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Vatreni

Završilo je finale nogometnog prvenstva. Naši vrli „Vatreni” na žalost nisu uspjeli da osvoje zlato na ovom prvenstvu. Ali ipak i ovo srebro je zlatnog sjaja. Jer pokazali su svijetu i nama Hrvatima kako se bori za Hrvatsku. Pokazali su zajedništvo, međusobnu ljubav i prijateljstvo, borbenost koja je nestala iz naših srca. I kako pišu mediji, političari bi trebali naučiti kako se voli Hrvatska, kako se bori, kako se živi za Hrvatsku. I slažem se sa tim istim medijima da naši vrli političari nisu zaslužili uspjeh naših „Vatrenih”.

A što se tiče naših „Vatrenih”, napravili su nešto neopisivo, nešto što se ne da riječima opisati. Ispisali su povijest hrvatskog i svjetskog nogometa. I zaslužili su da budu junaci za sva vremena. Kada vidim kakav su im doček priredili u Zagrebu, to zajedništvo ljudi koji su ih dočekali, taj ponos kojim su ih ispunili naši „Vatreni” ostao sam bez riječi, pun ponosa na te nogometaše. Koji su nam svojim ponašanjem podučili kakvi moramo biti kao ljudi. Svojim sportskim duhom i životom ispunili su nas ponosom. Koji nikad ne će nestati.

Vatreni” su nas ujedinili u onome što drugi nisu uspjeli. Što drugi nikad ne će uspjeti. Stoga im veliko hvala na danima punih ponosa, što su nam vratili vjeru i nadu u budućnost. Što su nam svojim uspjehom na prvenstvu pokazali kavi trebamo biti. Borbeni, ponosni, puni ljubavi i zajedništva. Što svima nama nedostaje.

Hvala „Vatrenima” što su pokazali svijetu kako mala Hrvatska još uvijek ima što pokazati svijet, podučiti svijet onome što nitko drugi nikad ne će. Čestitam im na uspjehu, kojeg su samo oni znali i mogli postići.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Finale nogometa

Finale je nogometnog prvenstva. Igraju Hrvati i Francuzi, za pobjednika svjetskog prvenstva. Ostao sam zadivljen igrom hrvatskih nogometaša. Koji su pokazali svojom igrom kako se bori za domovinu, kako se isplati biti uporan. Svojom igrom su svima nama pokazali kako se treba boriti, biti uporan. I kako se voli domovina. I svojom igrom ispisali povijest, ne samo male Hrvatske, već i svijeta. Svojom igrom su pokazali da mala Hrvatska ima što pokazati svijetu.

Hrvatski nogometaši su nam pokazali kroz igru kako se treba živjeti. Kako raditi. Kako se živi domoljublje. Što za razliku od naših vrlih političara ne možemo naučiti. I koji bi se mogli sakriti u mišju rupu nakon ovog što su nam naši nogometaši pokazali. I svojom igrom na svjetskom prvenstvu održali životnu lekciju. Na svim područjima života. Bez obzira da li će napustiti prvenstvo kao pobjednici ili ne. Ne možemo im zamjeriti ako se vrate i sa srebrom, jer ono što su pokazali je vrijedno divljenja. I prema čemu svi moramo čeznuti. Ne samo mi Hrvati, već i sve ostale nacije.

Današnjim danom završava ovo ludilo sa tim prvenstvom. I od sutrašnjeg dana vraćamo se polako u normalu. I zbrajanju svega što će nam ovo nogometno prvenstvo donijeti. Proživjeli smo ovo prvenstvo u odmoru od stvarnog života. I sada se treba vratiti životu, plaćanju računa režija. Preživljavanju, suočavanju sa stvarnim problemima.

Preživio sam i drugi tjedan na ovom poslu. Koji mi nije donio ništa dobro. Nakon samo desetak dana rada dobio sam otkaz. Otkaz koji ne znam kako bih protumačio. Jer ovaj razlog koji mi je obrazloženi nekako ne mogu nikako probaviti. Da tijekom ljeta baš i nema nekog posla u toj vrsti trgovine. Pa da bi me zvali možda na jesen nazad. Mora da postoji neki drugi razlog, koji na žalost ne mogu dokučiti. Ali što god da je u pitanju, pokušati ću odraditi otkazni rok. I krenuti dalje. Druge mi nema. Nakon pada dižeš se jači i kreneš dalje. Jer vjerujem da će se drugi posao već naći.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost