Krivo shvaćanje

Kako sam pisao prije, moja potraga za poslom se nastavlja dalje. Tako sam i danas bio na nekom razgovoru. Na kojem sam bio odmah odbijeni, ali i ponuđeno mi je neko drugo radno mjesto. Pa su mi rekli da razmislim o tome, naravno ako im uprava dopusti novo zapošljavanje u tom odjelu firme.

Kako i dalje moram tražiti posao, tako i dalje šaljem molbe. Te sam prije jedno tri tjedna poslao neku molbu u neku lokalnu firmu koja se bavi proizvodnjom odjevnih predmeta. I tako su me pozvali na razgovor za posao. I odmah me odbili za to radno mjesto. Ali i ponudili mi neko drugo radno mjesto. Pa su mi dali priliku da razmislim, dok im uprava ne dopusti zapošljavanje. Ali i ovaj puta su me iznenadili izjavom da sam osoba sa invaliditetom. Što ja nisam naravno. A to su pretpostavili iz razloga zato što sam radio u poduzeću u kojem su bili zaposleni i invalidi. Tako da sam ostao dosta iznenađeni.

Nikako da shvatim zašto poneki ljudi odmah pomisle da sam invalid, ako sam sa njima radio. Ako radiš sa ljudima koji imaju neki oblik invalidnosti ili slično, to ne mora značiti da si i ti odmah invalid. Tako da sam nakon ovog dosta ogorčen time. Naime, prije jedno desetak godina sam radio u jednoj zaštitnoj radionici u kojoj su zaposleni većinom osobe sa invalidnošću. Kako one ne mogu raditi i obavljati sve poslove, moraju zaposliti i zdrave osobe koje će obaviti te poslove umjesto njih i biti im podrška i pomoć u svakodnevnom obavljanju poslova.

Ovoje samo još jedan primjer diskriminacije sa kojom se moram suočavati u traženju poslova. Ako smijem upotrijebiti tu riječ. Jer gotovo uvijek na razgovoru za posao se suočim sa time. Ili sam prestari ili zbog nekog prijašnjeg posla krivo me procijene ili nešto sasvim treće. Tako da se pitam dokle ću se suočavati sa ovakvim stvarima.Jer skoro uvijek nađu neki razlog da me krivo procijene.

I nakon ovog razgovora za posao se ne čudim da poslodavci ne mogu naći nove radnike i da ljudi bježe iz ove države, jer kad se susretnu sa ovakvim čudnim stavovima poslodavca, pobjegnu glavom bez obzira. A što se mene tiče, moja potraga za poslom ide dalje. Sa nadom da ću ipak na kraju naći neki posao uskoro.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Oglasi

Tužni blagdan

Sjedim i večeras pred kompjuterom i razmišljam o čemu da pišem u ovom postu. Na žalost, ne čitam trenutno nikakvu knjigu. Na mreži svih mreža uobičajene novosti. Nema baš ništa zanimljivo. Politika, najava nevremena na obali, problemi u gospodarstvu i tako dalje. Unatoč što je vikend na mreži svih mreža ništa novo.

Jutros se malo prošao tržnicom u mom predivnom Varaždinu i sve je u znaku idućeg blagdana Svih svetih. Tržnica je puna cvijeća povodom tog blagdana. Multiflora od 20 do 30 kuna, krizanteme od 5 do 8 kuna, a ostalo je cvijeće otprilike tu negdje po cijeni. Vi koji ste vjernici ili držite do ovog blagdana pretpostavljam da znate sve o ovom blagdanu. Za ovaj blagdan obilazimo groblja i grobove svojih najbližih. Pa ću i ja obići grobove svojih bližnjih.

Nažalost ni ove godine ne ću biti u mogućnosti da odem na grob svom jedinom i najdražem nećaku. Koji je umro prije dvije godine od posljedica trovanja salmonelom. I zbog toga mi je žao, jer jako mi nedostaje. Njegovu dječjom zaigranosti i onu njegovu nevinost ništa mi ne će nadomjestiti. Kada su mi roditelji umrli, a i još neki članovi obitelji nisam plakao, jer znam da su oni proživjeli svoj život i ostvarili nešto u svom životu. Ali kad je moj nećak umro,na njegovom sprovodu sam plakao kao kišna godina. I još uvijek plačem. Jer on nije zavrijedio da ode na početku svog života. Za nikim nisam toliko plakao kao za svojim nećakom.

Ali dosta o tužnim temama. Pisao sam malo prije da mi nedostaje čitanje.I to je istina. Nakon zadnje pročitane knjige pomalo sam se zasitio čitanja. Ali sada nakon nekoliko tjedana ponovo sam se za želio čitanja. I među knjigama koje imam kod kuće sam u potrazi za nekom novom knjigom. Kako sam na žalost u jednoj maloj financijskoj krizi,ne mogu si priuštiti članarinu u gradskoj knjižnici. Pa se moram nekako snalaziti sa ovim knjigama koje imam kod kuće. S jedne strane to je i dobro, barem ću pročitati te knjige koje imam kod kuće. Da uzalud ne stoje na polici.

Nekako ne volim pisati duge tekstove. A opet volim pisati. Od kada sam počeo čitati, postao sam strastveni zaljubljenik u pisanu riječ. I ne mogu vam opisati koliko su mi predivne te riječi napisane na komadu papira. U te predivne knjige koje te odvedu u jedan poseban svijet knjiga, mašte, priča i svijeta koji u stvarnosti ne postoje. I ta stvarnost te ispuni onim što ponekad ne možeš naći u stvarnom svijetu. Žao mi je da prije nisam to shvatio, ali drago mi je da sam sada to shvatio. I volio bih da i vi to možete shvatiti.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti.

Crna svjetlost

Ovisnost pušenje

Na pisanje ovog posta potaknula me je jedna blogerica sa drugog blog servisa. I u kojem je navela za mene porazne podatke, da sve mlađe osobe počnu pušiti. Već potkraj osnovne škole. I od većine koja je probala, njih jedno 10 posto nastavi pušiti.

Da,na žalost sve više djece i sve mlađa djeca počinju pušiti. Itime unose 4 000 vrste otrova, a najpoznatiji je nikotin, koji stvaraovisnost. Ovo je za mene strašan podatak. Od kojeg sam ostao bezriječi. I na žalost ti otrovi truju pluća pušaća. I ti otroviuzrokuju najgoru bolest, a ona se zove rak. A da o ostalim bolestimane spominjem.

Žalosnoje da je ta ovisnost o cigareti uhvatila tolike razmjere. I sve višemeđu mladima, koji već pod kraj osnovne škole počinju pušiti.Žalosno je vidjeti mlade osobe sa cigaretom u ruci i da tako mladiveć truju svoja pluća i tijelo. Da od najranije dobi su pokleknuliovoj ovisnosti. Nažalost još nisam čuo za neki program kojim bi se potaknulo mladeda ne pokleknu toj ovisnosti. I pitam se da li postoji? Sumnjam dapostoji zbog pohlepe duhanske industrije za kapitalom.

Ija sam na žalost pušač. Na sreću nisam počeo pušiti umladenačkoj dobi pušiti. Već u dosta zreloj dobi. Prije jednodeset godina, nakon smrti oca. Na žalost, više se ne sjećam pravograzloga koji me je potaknuo na tu žalosnu aktivnost. Možda nekaradoznalost, možda taj šok nakon smrti oca, jer njegovom smrti mise je život izokrenuo. Ali što god da je bilo, možda je ta smrtoca bila okidač za tu ovisnost. I od tada se nikako nisam mogaosnaći dovoljno snage da prestanem sa tom ružnom navikom. Bilo jenekoliko pokušaja, ali uvijek sam pokleknuo.

Ovaovisnost o cigareti je moja jedina ovisnost. Nikada nisam imaopotrebu da probam bilo koju vrstu droge. Nisam ni alkoholičar.Istina je da popijem ponekad u društvu neko piće, i na tome se zasada moja potreba za alkoholom zadržava. Ne naganjam žene niti samženskar. Tako da jedino je ta ovisnost u cigareti moja jedinaovisnost. I za koju se nadam da ću se jednog dana uspjetiosloboditi.

Tolikood mene u ovom postu, čitamo se…

Lijeppozdrav i hvala na posjeti

Crnasvjetlost

Nepopularni potezi

Nakon onog probnog rada početkom tjedna i njegovog odustajanja, polako sam došao k sebi. Kako je taj poslodavac rekao da navratim jedan dan da mi da nešto novaca, jučer sam navratio u upravu firme. I kao i obično nije ga bilo. I nije ni uopće dao neki nalog nekoj svojoj djelatnici upute kako da to riješi sa mnom. I na žalost morao sam se odlučiti za jedan nepopularan potez, a to je da sam ga prijavio inspekciji. Koja je zaprimila moju prijavu. I sad čekam na rezultate.

Nažalost, još uvijek neki poslodavci nisu naučili lekciju kako seodnositi prema radnicima. Posebno sada u ovo vrijeme kada mladi istari bježe glavom bez obzira iz ove zemlje zbog ponašanjaposlodavaca prema radnicima. Pitam se da li će ikada naučiti. Madačitam u medijima da si neki poslodavci konačno shvatili da ovakvimplaćama ne će zadržati i pridobiti radnike, pa su odlučili se napovećanje plača. Nada se da je to konačno neki prvi znak premaboljem odnosu prema radnicima. Jer već je odavno je to trebalouraditi. Ne čekajući da politika i vlada naprave nešto po tompitanju. Jer ni vlada ni politika ne će to nikada uraditi.

Naravno,nije samo odnos poslodavaca prema radniku razlog zašto ljudi bježeiz ove države. Već i opće stanje društva i politike. Društva ipolitike koja je još uvijek zapela u nekoj prošlosti. I iz koje nenamjerava se tako brzo i lako izvući. A da ne pišem i o nekimdrugim temama. Kao što su korupcija, odnos prema ženama i takodalje. Takoda me ne čudi kada vidim o kojim temama se raspravlja u društvu,kako ne postoji volje da se raščisti sa prošlosti, i ne postojivolja da se povijest ostavi povijesti, neprestano izmišljanjekojekakvih afera, da ljudi bježe od toga, jer im je dosta.

Da,na žalost tako je to u ovoj državi. I dok ne raščistimo sa timekao društvo, nema nam budućnosti. Ako je uopće imamo i ako onauopće postoji? Što se i ja također pitam. I to bi se svi trebalipitati.

Tolikood mene u ovom postu, čitamo se…

Lijeppozdrav i hvala na posjeti

Crnasvjetlost

Kad ne ide, onda ne ide

Ovih dana sam pokušao da radim neki posao, ali nakon dva dana probnog rada, na žalost morao sam odustati. Jednostavno nije išlo. Ne zato što sam izbirljivi oko posla, već zbog problema sa zdravljem.

Prošli tjedan sam se javio na neki natječaj za posao, misleći da ću ga moći raditi. Fizički mislim. Ali kako sam počeo počeli su mi neki problemi oko mjesta gdje sam bio operirani prije skoro godinu dana. I prije su mi se javljali ti bolovi i grčevi. Ali ne u tolikoj mjeri i jačini. Tako da sam na žalost morao odustati od tog posla, jer više nisam mogao izdržati. Sad ili je stvar u pretjerivanju na poslu, ili krivom radu, ili u promjeni vremena, ili sam nešto krivo pojeo to zasada ne mogu znati. Ali ostaje mi gorčina nakon ovoga, jer to mi stvarno nije trebalo.

Nisam od onih ljudi koji su izbirljivi što se posla tiče i volim raditi i trudim se raditi. Jer da sam izbirljiv što se posla tiče, onda ne bih radio na poslovima sortiranja komunalnog otpada (onog koje bacate u kante u svojim kućama). Ali valjda ima jednostavno poslova koji više nisu za mene. Pogotovo nakon operacije žući. Koja je izgleda ostavila neke posljedice na moje zdravlje. Ne shvatite ovo kao neke moje jadikovke. Jer to i ne činim.

I tako na žalost moja potraga za poslom ide dalje. Sa nadom da će se pojaviti neki drugi posao. Koji ne će tako neslavno završiti.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Život ide dalje

Žalostan je bio ovaj tjedan u mojoj obitelji. Kao što sam pisao u prijašnjem postu obilježili smo drugu godišnjicu smrt našeg dragog i neprežaljenog sina i nećaka Mirka. Koji nas je prerano napustio. I zauvijek će ostati nam u sjećanju i našim srcima.

Da, bio je ovaj tjedan tužan, jer u pitanju je dijete, koje se je tek počelo učiti o životu i koji je možda ovih mjeseci trebao krenuti i u školu. Ali na žalost to se nikad nije dogodilo. Te nam ostaje samo tuga u srcu. Sa kojom ćemo se morati nositi ostatak svog života.

Ali život ide dalje i moramo se vratiti stvarnom životu. Moja potraga za poslom se nastavlja dalje. I ovaj tjedan sam bio na dva razgovara za posao, koji na kraju nisu uspješno završili. Te se potraga nastavlja. Vjerujem, nadam se da će se pojaviti već neka prilika. Samo trebam biti uporan. Ovaj puta mi nisu prigovorili budući poslodavci oko mojih godina, ali opet ostaje gorčina nakon tih razgovora. Jer nikako da se probije taj zid koji se je pojavio preda mnom. I sve teže ga je probiti.

Razumijem da poslodavci traže radnika odgovornog radnika sa iskustvom. I ja bih na njihovom mjestu. Ali u ovo vrijeme, kada sve više ljudi raznih dobi napušta ovu državu, mogli bi ti isti poslodavci malo i olabaviti, pa pokušati i sa ovima koji se još drže ovdje i ne odustaju, nekako se snaći. Jer i među ovim radnicima se može naći dovoljno dobar kadar da se dalje napreduje. Ali kad neće pa neće. Njihov je problem.

A u međuvremenu, dok se ne nađe novi posao, pokušavam se nekako savladati nove vještine u korištenju kompjutera. Kako sam već možda pisao, iznova i iznova se treba educirati na svim područjima. Jer sve se razvija, pa tako treba i znanje razvijati i obnavljati. A da li će mi poslužiti to novo znanje, nadam se da ću uskoro i saznati.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Druga godišnjica

Već dva dana razmišljam što da napišem u današnjem postu. I nikako da pronađem riječi koje bih napisao u ovom postu. Jer danas je druga godišnjica smrti mojem nećaku. Ne znam koliko se sjećate, ali on je žrtva onog trovanja salmonelom, koja se je zbila prije dvije godine u Bregani pored Samobora. I u kojoj je stradala isto i cijela njegova obitelj. Koja je imala više sreće od njega.

Bilo je to na današnji dan, 10. Listopada 2016 godine. Naime, dva dana prije njegovi roditelji su kupili neka jaja u jednom trgovačkom centru. Sa željom da si ih idućih dana priušte za objed i što li veće. I nakon što su pojeli neka od tih jaja, počele su nevolje za tu njegovu obitelj. Da su počeli osjećati zdravstvene probleme. Koja se je završila sa smrti mog nećaka u ponedjeljak ujutro, 10. Listopada 2016. godine. Te su do kraja tog dana i njegove dvije starije sestre i roditelji završili u bolnici u zadnji čas, te tako izbjegli najgore. A i meni je pozlilo nakon što sam saznao što se je dogodilo. Da su doktori mislili da imam srčani udar, jer sam cijelu tu obitelj mogao izgubiti.

Na kraju svi osim malog Mirka su se uspjeli oporaviti, a malog Mirka smo ispratili na vječni počinak. I tada je počela agonija oko njegove smrti za njegovu obitelj. I koja još dan danas traje. Jer još uvijek traje uzaludna borba sa institucijama za pravdu. Jer od samog početka je išlo i zataškavanje, koje još uvijek traje. A i s vremenom nekako sve je otišlo u zaborav, jer gotovo nitko se ne sjeća tih događaja. Osim nas, obitelji koja je izgubila jednog dragog i vedrog dječaka.

Ja na žalost nemam obitelj. Pod obitelji mislim suprugu i djecu. Te su mi taj nećak i nećakinje, a i njihovi roditelji najvrednije što imam od obitelji. I oni su mi postali i ostali najbliže i najvrednije od obitelji. I nekako sam dosta posvećen tome da svima njima pomognem u svemu najbolje što mogu. Te su mi nećak i nećakinje jedina radost i briga u životu. Nešto što najviše volim.

Ali vratimo se njima. I tako već dvije godine traje naša agonija za istjerivanjem pravde. Koja je sve teža i teža. I koja jako utječe na sve nas. I s vremenom se je sve nekako zaboravilo u javnosti. I ostala je borba samo na nama, obitelji tog predivnog dječaka.

Možda se neki od vas sjećaju te tragedije, puno ime tog djeteta je Mirko Vidović. I dosta je tih dana, tjedna i mjeseci bilo govora u medijima o njima. A i problema sa jajima koja su uvezena iz Poljske u Hrvatsku. A i ne samo k nama, već diljem Europe. Te se je još u nekim zemljama pojavilo to trovanje jajima i salmonelom. A i piletinom isto. Ali s vremenom sva ta strka oko toga je polako nestala sa javne scene.

I tako evo, ovaj dan je bio jedan od najtežih za nas, za njegove roditelje i mene. Jer smo se sjetili svega što se je zbivalo tih dana i što nikad ne ćemo zaboraviti u našim životima. Nadam se da bar moj nećak Mirko počiva u miru, jer mi nemamo mira, jer smo izgubili jednog od najdražih člana obitelji.

Počivaj mi u miru dragi nećače.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost