Svi sveti su pred nama

Bliži se blagdan Svi sveti. Dan kada se prisjećamo svojih pokojnih i svih onih koji su umrli na glasu svetosti, ali im nikad nisu bili priznata njihova dobra djela. Mada sam rimokatoličke vjere, još dan danas nikako da do kraja shvatim taj blagdan. Ali znam da se tog dana prisjećamo svojih pokojnih članova obitelji, prijatelja i svih onih koji su umrli na glasu svetosti.

Da, došlo je i ovo doba godina kada se prisjećamo svi svojih preminulih članova obitelji u prijatelja. I ove godine će mi teško pasti ovaj blagdan, jer još uvijek su svježe rane nakon smrti mojeg jedinog i najdražeg nećaka Mirka, koji je umro prije 3 godine od posljedica trovanja salmonelom. Salmonelom, koju je dobio od zatrovanih jaja kupljenih u jednom trgovačkom centru u Samoboru. Iako je prošlo 3 godine, još uvijek se sve to oko njegove smrti zavlači na sudovima i raznim istragama. Nadam se da da će se sve to uskoro i završiti.

A opet uvijek sam volio ovaj blagdan, jer sam uživao obilaziti groblje i uživati u upaljenim svijećama i lampašima. I prisjećati se svojih bližnjih. Posebno mi je užitak bila šetnja navečer po mraku i uživati u svjetlosti svijeća koje su raspoređene po grobovima i gorjele u čast pokojnika. I usput se moleći za sve dobre duše koje počivaju na groblju. Posebno mi je najljepše se zaustaviti uz glavni križ na groblju i oko kojeg znamo upaliti toliko lampaša oko tog križa, da je to nešto najljepše što se ne da riječima opisati. I u prisustvu ostalih posjetitelja groblja prisjećajući se svih onih koje smo pokopali na groblju.

I ove ću godine pokušati obići grobove svojih najbližih koji su pokopani na varaždinskom groblju. Jedino mi je žao što ne ću moći otići do groba svog nećaka Mirka. Kojeg nikako ne mogu da prežalim. Ali nadam se da će se pojaviti dan kada ću mu otići na grob. Ali upalit ću lampaš kod križa, da gori za njega i osvijetli mu put kojim mora poći.

Svi moji članovi obitelji su proživjeli svoj život i postigli nešto u životu. I normalno mi je da su nas napustili. Ali nikako ne mogu prežaliti svog nećaka Mirka, jer bio je tek na početku života. I koji je tek trebao da počne živjeti. Ali što ću život je takav i sa time se moramo nekako nositi.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Umjetnost u koncu, tkanini i svjetlosti

Zadnjih nekoliko tjedana sam dosta zapustio čitanje knjiga. Što mi je jako žao, jer nedostaje mi taj predivan svijet pisane riječi. Taj predivni svijet mašte, povijesti i fantazije u koju me knjiga odvodi. Nekako sam se previše posvetio izradi goblenima i nekim drugim životnim problemima. Ali nadam se da ću se uskoro ponovo vratiti knjizi, svom najboljem prijatelju, koji mi zna pružiti puno toga što mi ljudi ne znaju i mogu pružiti.

Da, na žalost zadnjih nekoliko tjedana sam dosta zapustio čitanje knjiga. Najviše zbog životnih obaveza koje mi ne dozvoljavaju da se posvetim svemu što bih volio. Kako narod kaže, ne možeš imati i ovce i novce. Ali se nadam da ću uskoro uspjeti sve to uskladiti i ponovo se posvetiti toj predivnoj aktivnosti, čitanju knjiga.

A i zadnjih tjedana mi je dosta oduzeo i jedan drugi hobi kojim se strastveno znam baviti, a to je izrada goblena. Naišao sam u jednoj trgovini u Varaždinu na nekoliko prelijepih i zanimljivih goblena, i koje se nisam mogao suzdržati i kupio ih. Naime, neki su od njih sa predivnim motivima životinja, i koje sam uspio polako izraditi. Te sad čekaju da ih jednom prilikom stavim u okvir. I poklonim svojim nećakinjama. Nećakinjama koje jako obožavaju životinje. Nadam se da ću uspjeti sačuvati tu tajnu dovoljno dugo, da nećakinje ne saznaju, jer ih želim iznenaditi.

Predivan je to hobi, izrada goblena. Koji mene zna toliko ispuniti, da riječima ne mogu opisati. A da ne pišem i o tome da me smiruje i ispunjava. Jer barem dio svog slobodnog vremena posvetim izradi jednom predivnom motivu na tkanini. I koji me čini zadovoljstvom kada ga izradim. Kako je fotografiranje zapravo crtanje svjetlom, tako je izrada goblena zapravo crtanjem raznobojnim koncem na tkanini. Jer i koncem i tkaninom se može izraditi jedan predivan motiv. I tim djelom uljepšati zid svog doma. Ili dio doma nekog koga jako volite.

Ovih dana dosta razmišljam i da pokušam heklati. Našao sam kod kuće neke igle koje sam naslijedio od majke. I ovih dana sam si uspio nabaviti jedno klupko neke vune, sa kojim ću pokušati da naučim se i heklati. Na mreži svih mreža sam naišao i na neke kratke video uratke, u kojima se opisuje kako početi heklati. Pa ću preko njih da se naučim i toj vještini. Kako je moja majka pokojna, na žalost nemam neke druge prilike i mogućnosti da naučim se baviti time. Pa moram pribjeći toj opciji učenja preko mreže svih mreža.

Od majke sam naslijedio valjda tu ljubav prema goblenima i heklanju, a od oca sam naslijedio ljubav prema fotografiji. Jer još uvijek se živo sjećam iz mladosti kako su se moji roditelji bavili isto tim hobijima. I kako mi je otac objašnjavao kako se služiti foto aparatom, a majka kako izraditi goblen. I tako je ta ljubav prešla i na mene. A i na sestru. Jer se je i ona bavila pomalo time. Ali kako ju je život odveo drugim putem, morala je pomalo zanemariti te hobije. Ali vjerujem da će jednog dana se i ona vratiti tim hobijima.

Nemojte me doživjeti kao nekog čudaka koji se je zaljubio u te hobije. Ja sam sasvim običan i normalan čovjek, koji je evo u srednjim godinama otkrio ljubav prema tim hobijima. I tim vrstama umjetnosti. Jer ta izrada goblena i heklanje je dio jedne predivne umjetnosti. A i sama fotografija također. Baviti se umjetnosti i na takav način može čovjeka ispuniti i natjerati ga da se na taj način izrazi. Umjetnost je ljubav, fotografija je ljubav, gobleni su ljubav. Koja može zbližiti ljude.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Zašto volontiram?

I tako socijalna samoposluga postoji već pet godina. I kroz tih pet godina pomogla je dosta svojim korisnicima, kojima je broj dosta narastao od onog što su očekivali. I kako stvari, na žalost taj broj bi se mogao povećati. Ako se ovo stanje u Lijepoj našoj ovako nastavi. Ali nadam se da ne če.

Jedan od razloga što sam se priključio u radu ove hvale vrijedne akcije jest što tamo volontiraju i mladi ljudi. Ne ulazim u njihove razloge zašto volontiraju, ali meni je drago biti u njihovom društvu. Jer su prepoznali vrijednost ove divne akcije, da budu od potrebe onima kojima je najpotrebnije. Jer vjerujem da i oni shvaćaju da se mogu naći u istoj situaciji. Nikad ne znaš što te može zadesiti u životu, pa da i ti se nađeš u neprilici i u potrebi. I druženje kroz jedno ovakvo volontiranje me samo potiče da i ja pomognem i budem od pomoći. Mada sam prije dva mjeseca doživio i jedno razočarenje u tome što u danima nakon operacije bruha nisam mogao naći na nekoliko dana pomoć oko nabavke namirnica. Da mogu preživjeti dok se dovoljno ne oporavim da si sam dalje mogu nabavljati potrebne stvari. Ali što je tu je, to samo pokazuje o ljudima od kojih sam molio pomoć.

Ne volontiram u samoposluzi iz neke koristi, već iz želje da pomognem drugima. Da pokažem da nisam neki sebičnjak koji samo može živjeti od koristi drugih. Ali me dosta boli trenuci kada ti je potrebna pomoć ne dobiješ je, ali kada si potreban drugima onda si im dobar. U dosta prilika sam se u to uvjerio. Ali opet, doživio sam i lijepe trenutke u ovo vrijeme volontiranja. Trenutke kada su mi nepoznati ljudi priskočili u pomoć oko prijevoza nakon nekih razgovora za posao. I na tome sam im neizmjerno zahvalan.

Do prije nekoliko godina sam i bio dobrovoljni darivatelj krvi. Ali zbog bolesti sam morao prekinuti sa time. Poticaj za darivanje krvi je bio jednom prilikom kada su iz neke bolnice zamolili pomoć oko darivanja krvi, jer im je ponestalo zaliha. I tako nakon kratkog sakupljanja hrabrosti otišao sam na prvo darivanje krvi. Koje je dobro prošlo. I tako sam nekoliko godina darivanja krvi zbog neke bolesti morao privremeno prekinuti sa darivanjem, dok se ne oporavim. Što traje i dan danas. Ali se nadam da ću uskoro se moći vratiti i tom darivanju krvi.

Na darivanje krvi se nisam odvažio samo zbog tog jednog poziva. Već i iz razloga što sam želio pomoći nekome i na ovaj način. A i iz razloga što sam osjećao i nelagodu što nisam nikad darovao krv, koja bi jednog dana i meni možda bila potrebna, ne daj Bože. A i mišljenja sam da ne možeš očekivati da ti se donira krv, ako nisi u mladosti i dok si bio zdrav i sam donirao krv. Ne znam odakle ti to pravo da očekuješ da ti se pomogne nečim takvim, ako i sam nisi bio spreman se žrtvovati toliko da daruješ krv nekome kome je potrebno.

Znam da nije ugodno toliko pretrpjeti ubod igle. I meni je to bio uvijek problem, i još uvijek jeste. Ali onaj osjećaj da si tom dozom krvi pomogao nekome je neprocjenjiv. Stoga, ako imate mogućnost da tako pomognete, odvažite se i pomozite. Ne košta vas gotovo ništa, osim malog uboda igle, ali dobivate mnogo više. Neprocjenjivo više.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Socijalna samoposluga

Prije 5 godina u Varaždinu se je otvorila socijalna samoposluga „Kruh svetog Antuna”. Osnovali su je dobri ljudi sa željom da pomognu svojim sugrađanima koji su socijalno ugroženi i kojima je potrebna pomoć u raznim namirnicama i potrepštinama. I koja i dan danas još djeluje i koja je prošla i još uvijek prolazi kroz razne probleme da pomogne svim ljudima koji su se silom prilika našli u teškoj situaciji.

Da, i u Varaždinu ima puno ljudi koji su se silom prilika našli u teškoj situaciji zbog razno raznih situacija. I to vidjevši, dobri ljudi su se prije pet godina odvažili da osnuju jednu takvu samoposlugu koja bi sakupljanjem namirnicama u trgovačkim centrima i kroz razne druge donacije pokušala pomoći tim ljudima. I tako već pet godina ti dobri ljudi, svih dobi, vrijedno i marljivo sakupljaju namirnice i dijele ih svojim korisnicima. Korisnicima koji nije malen broj. I koji su svih dobi. I kroz to vrijeme puno je pomogla tim ljudima, unatoč mnogim problemima u nabavci namirnicama. I još uvijek prolazi kroz razne probleme.

Pišem o ovoj vrijednoj udruzi dobrih ljudi, jer zavrijedili su da im posvetim nekoliko redaka na ovom svom blogu. Jer ovo je stvarno istinski hvale vrijedna akcija koja traje već pet godina. I koja je zavrijedila puno više nego što dobiva i što pruža. Koja pomaže mnogim ljudima već godinama, a broj tih ljudi se ne smanjuje. I koji, vjerujem na žalost, će rasti. Jer svakim danom je sve više ljudi kojima je potrebna pomoć u vidu namirnica i lijepe riječi i ljubavi.

Pišem ovo jer sam i sam bio u potrebi. I razumijem koliko je teško tim ljudima da prehrane sebe i svoju obitelj. I koliko je bila odlična ideja da se pokrene jedna takva inicijativa. I koja će na žalost još dugo biti potrebna da djeluje. Jer će još dugo biti tih jadnih ljudi kojima će biti potrebna pomoć u vidu nekog paketa ili što li im je već potrebno.

Na, žalost i ja sam bio njihov korisnik u teškim trenucima svog života. A i još uvijek prolazim kroz teške trenutke. Ali to nije toliko važno, koliko je važno to što želim da ovim riječima i recima dam pohvalu svim dobrim ljudima volonterima koji sve ove godine pomažu potrebite. I ne samo volonteri ove samoposluge, već i onim dobrim ljudima koji su svojim donacijama kroz ovo vrijeme pomagali rad ove samoposluge. Unatoč tome što su i sami u teškoj situaciji.

Nedugo nakon što se je otvorila ova samoposluga i ja sam im se priključio u radu kroz volontiranje sa prekidima. Jer kako sam malo prije napisao i sam razumijem ove korisnike kroz što prolaze. I koliko im znači paket koji dobiju u samoposluzi. Nakon dužeg vremena danas sam se ponovo otišao do te samoposluge da pomognem u slaganju namirnica za podjelu koje će biti idućih dana. Jer lijep je osjećaj kada provedeš nekoliko sati u dobrom društvu volontera svih dobi, koji dijele istu želju, da pomognu potrebitima u nevolji. I koji znaju da i sami mogu se naći u takvoj potrebi. I nadam se da ću idućih tjedana nastaviti sa tom pomoći u radu ove vrijedne udruge dobrih ljudi i volontera. Jer nešto ovakvo lijepo potrebno je podržati koliko je god moguće.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Gobleni

Na žalost zadnjih nekoliko tjedana jedan moj omiljeni hobi dosta je odvukao pažnju sa čitanja knjiga. To je izrada goblena. Još jedna moja omiljena strast. Strast koja mi ne da da se posvetim čitanju knjiga onoliko koliko bih želio. Ali uspijevam da se u neki trenucima otrgnem goblenu i posvetim trenucima uživanja čitanja knjiga.

Da, izrada goblena je moja strast, koja je započela prije više od 15 godina. I u tom razdoblju sam izradio nekoliko desetaka goblena. Naravno sa prekidima sam izrađivao te goblene. Jer dosta je skup taj hobi, ako smijem se teko izraziti. Jer potrebno je nabaviti goblen koji ću izraditi. A cijena im je od nekoliko desetaka kuna, pa do nekoliko stotina kuna. Sve zavisi od veličine goblena. A i da li samo kupuješ već nacrtanog na nekoj tkanini bez konca ili sa koncem. I upravo je to razlog, cijena goblena, zašto sam sa prekidima radio te goblene. A da ne spominjem i cijenu stavljanja goblena u neki okvir. Jer i te cijene su paprene. I kreću se od stotinjak kuna pa na više.

Goblene sam počeo raditi jednog dana prije više od 15 godina iz neke dosade u slobodno vrijeme. To je samo jedan od razloga. Jer kako nisam imao tada neki posao, a kako mi je dosadno bilo i želio sam svoje previše slobodno vrijeme iskoristiti u nešto. I tako je odluka pala na izradu goblena. A ljubav prema izradi goblena sam naslijedio od pokojne majke, koja je isto izrađivala goblene, a i heklanjem također. Sjećam se iz mladosti, kada je majka bila još koliko toliko zdrava da je obožavala izrađivati goblene, ali najviše heklati. Još sada se sjećam kako sjedi u dnevnoj sobi na kauču i hekla i radi neki ručni rad. I tu njezinu strast za heklanjem. I to je valjda ostavilo traga i na meni, da jednog dana sam i ja počeo da izrađujem goblene.

A zadnjih nekoliko tjedana dosta razmišljam da i ja heklati počnem i na taj način izrađujem neki ručni rad. Na žalost, to će biti problem, jer nemam nikoga tko bi mi pomogao u prvim koracima da počnem sa izradom goblena. Pa ću pokušati se nekako snaći preko mreže svih mreža. Jer koliko sam malo proučio na toj mreži ima neke kratke video materijale koji pomažu u tome.

Izrada goblena je predivan hobi, koji može čovjeka ispuniti. Jer predivan je osjećaj kada vidiš svojih ruku djelo kada izradiš jedan goblen. Posebno kada ga staviš u neki okvir i objesiš na zid. Da svojom ljepotom krasi taj dio prostora. I sa ponosom uživaš u njegovoj ljepoti. Taj osjećaj vam ne mogu opisati.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Vrhunski putevi čovječanstva

Nakon pročitanih nekoliko desetaka stranica knjige „Vrhunski putevi čovječanstva” autora Harmut Bastian, mogu reći da je zanimljiva i donekle čitljiva knjiga, koju ja za sada mogu čitati. Jer piše rječnikom kojeg mogu razumjeti. Mada ima dosta stručnih izraza.

Ovih dana polako dalje čitam knjigu „Vrhunski putevi čovječanstva”. Očekivao sam da će knjiga biti dosta stručna i nerazumljiva mi. Ali sam se prevario. Naprotiv, mogu je sa razumijevanjem čitati, unatoč tome što autor u njoj pokušava opisati i objasniti nastanak svemira, njegovu veličinu i sastav i neke pojmove vezane uz svemir. Unatoč što ima i stručne izraze. Ali je pisana i tako da je jedan prosječni čitatelj može čitati. Ovo su barem prvi dojmovi knjige nakon što sam pročitao nekoliko desetaka stranica.

Knjiga mi je zanimljiva i zbog toga što do sada pokušava objasniti neke pojmove vezane uz svemir i nekim pojmovima uz svemir. Što je to svemir, naš sunčev sustav i neke osnovne pojmove. A nastavlja se opisivanjem kako je nastala zemlja i život na njoj. A prema onome što piše u sadržaju nastavlja se pisanje o razvoju civilizacija do današnjeg dana, a i o svemiru općenito. A kako se nastavlja nastojat ću pisati u idućim postovima.

Usput polako pregledavam malo i knjige koje imam vezane uz vjeru i koje sam kupovao kada sam bio malo aktivniji praktični vjernik. Naime, zadnjih tjedna pomalo osjećam nešto da mi nedostaje vezano uz vjeru. Osjećam neki poziv da počnem čitati i knjige sa vjerskim sadržajem. Po vjeroispovijesti sam Rimokatolik, imam sve sakramente. Ali nakon nekih razočarenja, dosta sam se udaljio od vjere, a i crkve također. I još uvijek to neko razočarenje i ogorčenje je prisutno u meni. Ne toliko prema samom Bogu, već prema ljudima koji su vezani uz crkvu, ponašanje nekih svećenika, a i ljudi koji odlaze u crkvu. Te razni skandali koji su vezani uz katoličke svećenike i kler. Ne kažem da su svi krivi i ne osuđujem sve svećenike i kler i laike. Jer ima još uvijek onih koji svojom vjerom i ponašanjem istinski svjedoče svoju vjeru, kako svećenici i kler, tako i laici vjernici. Ali postoje oni svećenici i kler koji svojim ponašanjem jednostavno uništavaju vjeru među vjernicima i tjeraju ih od crkve.

Ali to je sasvim druga priča, koju bih morao pisati u posebnom postu. A zašto pišem o knjigama. Naime, nekako osjećam da mi nedostaje vjera i da sam se previše udaljio od nje. Zapustio je, kao da je nastala neka praznina u meni, koju ne znam kako bih opisao. Kao da me ta praznina tjera da se ponovo vratim vjeri i pokušam je obnoviti. Kao da me tjera da pokušam istražiti vjeru i u njoj naći neki mir, koji mi nedostaje. Tjera me da povratim vjeru u život i život vjeri, da me osnaži i da mi pomogne da se suočim sa životnim problemima koji me muče u životu. Tako da ću idućih dana pokušati kroz ove neke knjige koje imam kod kuće da se vratim nečemu što mi nedostaje. Jer istinski osjećam neki nedostatak i prazninu u sebi, koju ne znam kako da ispunim. A da li je to vjera ili nešto drugo, vrijeme će pokazati kroz čitanje i proučavanje tih knjiga.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Treća obljetnica

Jučer sam sa sestrom i njezinom obitelji obilježio smrt svog jedinog i neprežaljenog nećaka Mirka Vidović, koji je umro od posljedica trovanja salmonelom prije tri godine. Ne znam koliko se sjećate i koliko znate o tome, jer bilo je u novinama i dosta se je velika bura digla tada oko toga. Pa ću malo pisao o tome.

Naime, prije tri godine, u 10 listopada 2016. godine umro je jedan dječak u Bregani kod Samobora pod imenom Mirko Vidović od posljedica trovanja salmonelom. Naime dva dana prije toga njegovi roditelji kupili su u jednom trgovačkom centru u Samoboru neka jaja. I kod kuće se počastili sa njima. Ubrzo nakon toga dobili su neki proljev i slično. I tako se sa time hrvali do ponedjeljka ujutro 10. Listopada 2016. kada je moja sestra našla nećaka mrtvog u krevetu i pokušala mu pomoći. I pozvala je hitnu pomoć. Ali ni oni nisu mu mogli pomoći, već samo proglasiti smrt. Do kraja dana su svi završili u jednoj bolnici u Zagrebu zbog trovanja salmonelom, kako su naknadno ustanovili.

Kasnije se je pokazalo da je mali Mirko umro od posljedica trovanja salmonelom. A i moja sestra i njezin suprug i dvije djevojčice su isto imali to trovanje salmonelom. Kada je obavljena obdukcija malog Mirka, upleo se u to DORH (Državno odvjetništvo Republike Hrvatske). I taj DORH je pokrenuo istragu. Da bi danas tri godine nakon ovog tragičnog događaja pokrenuo sudski postupak protiv moje sestre i njezinog supruga, te neke doktorice sa hitne službe, zbog toga što nisu pružili adekvatnu pomoć tom dječaku Mirku Vidović. Umjesto da pokrenu sudski postupak protiv tog trgovačkog lanca zbog stavljanja zatrovanih jaja u prodaju, a i uništavanju dokaza i zataškavanju i ostalog.

To je samo ukratko opis događaja koji su se zbili tog kobnog dana, a i još se zbivaju. Jer i nakon tog događaja još uvijek ne možemo naći mir od toga. Da bi apsurd bio ljepši, umjesto da ta vrla ustanova progoni taj trgovački centar za stavljanje u prodaju otrovana jaja, ta vrla ustanova proganja moju sestru i njezinog supruga i tu neku doktoricu. Koji jednostavno nisu mogli znati da su kupili zatrovana jaja i simptome te proklete salmonele. Usput, koja ima gotovo iste simptome kao i viroza.

I tako mi se ovih dana prisjećamo našeg dragog Mirka sa žalosti, jer je umro i napustio nas prerano. A i patimo od progona te vrle ustanove koja nas uznemirava, kao da nam nije bilo dosta patnje zbog smrti malog Mirka, još moramo patiti i od uznemiravanja državnih organa. Dok pravi krivci koji su primarni krivci u tome što su stavili zaražena jaja na tržište i uzrokovali smrt djeteta dalje se mirno šeću Lijepom našom. Što je stvarno žalosno i jadno. Da ne možemo doći k sebi i naći mira od svega toga. I u miru tugovati za svojim dragim sinom i nećakom Mirkom Vidović.

Na žalost, nitko od nas, a i sama doktorica i njezine kolege nisu mogli predvidjeti odmah da je riječ o salmoneli. Jer salmonela i viroza imaju doslovce iste simptome. A i da su doktori posumnjali na trovanje salmonelom, trebalo bi vremena da se potvrdi od strane laboratorija da je riječ o toj prokletoj bakteriji. A i da su moja sestra i šogor odmah potražili pomoć na hitnoj, sigurno bi ih poslali kući, jer i sami doktori bi mislili da je samo u pitanju viroza. Pa bi ih poslali na kućnu njegu da se tako liječe. Tako da ne stoji taj progon od te vrle državne ustanove.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost