Socijalna samoposluga

Prije 5 godina u Varaždinu se je otvorila socijalna samoposluga „Kruh svetog Antuna”. Osnovali su je dobri ljudi sa željom da pomognu svojim sugrađanima koji su socijalno ugroženi i kojima je potrebna pomoć u raznim namirnicama i potrepštinama. I koja i dan danas još djeluje i koja je prošla i još uvijek prolazi kroz razne probleme da pomogne svim ljudima koji su se silom prilika našli u teškoj situaciji.

Da, i u Varaždinu ima puno ljudi koji su se silom prilika našli u teškoj situaciji zbog razno raznih situacija. I to vidjevši, dobri ljudi su se prije pet godina odvažili da osnuju jednu takvu samoposlugu koja bi sakupljanjem namirnicama u trgovačkim centrima i kroz razne druge donacije pokušala pomoći tim ljudima. I tako već pet godina ti dobri ljudi, svih dobi, vrijedno i marljivo sakupljaju namirnice i dijele ih svojim korisnicima. Korisnicima koji nije malen broj. I koji su svih dobi. I kroz to vrijeme puno je pomogla tim ljudima, unatoč mnogim problemima u nabavci namirnicama. I još uvijek prolazi kroz razne probleme.

Pišem o ovoj vrijednoj udruzi dobrih ljudi, jer zavrijedili su da im posvetim nekoliko redaka na ovom svom blogu. Jer ovo je stvarno istinski hvale vrijedna akcija koja traje već pet godina. I koja je zavrijedila puno više nego što dobiva i što pruža. Koja pomaže mnogim ljudima već godinama, a broj tih ljudi se ne smanjuje. I koji, vjerujem na žalost, će rasti. Jer svakim danom je sve više ljudi kojima je potrebna pomoć u vidu namirnica i lijepe riječi i ljubavi.

Pišem ovo jer sam i sam bio u potrebi. I razumijem koliko je teško tim ljudima da prehrane sebe i svoju obitelj. I koliko je bila odlična ideja da se pokrene jedna takva inicijativa. I koja će na žalost još dugo biti potrebna da djeluje. Jer će još dugo biti tih jadnih ljudi kojima će biti potrebna pomoć u vidu nekog paketa ili što li im je već potrebno.

Na, žalost i ja sam bio njihov korisnik u teškim trenucima svog života. A i još uvijek prolazim kroz teške trenutke. Ali to nije toliko važno, koliko je važno to što želim da ovim riječima i recima dam pohvalu svim dobrim ljudima volonterima koji sve ove godine pomažu potrebite. I ne samo volonteri ove samoposluge, već i onim dobrim ljudima koji su svojim donacijama kroz ovo vrijeme pomagali rad ove samoposluge. Unatoč tome što su i sami u teškoj situaciji.

Nedugo nakon što se je otvorila ova samoposluga i ja sam im se priključio u radu kroz volontiranje sa prekidima. Jer kako sam malo prije napisao i sam razumijem ove korisnike kroz što prolaze. I koliko im znači paket koji dobiju u samoposluzi. Nakon dužeg vremena danas sam se ponovo otišao do te samoposluge da pomognem u slaganju namirnica za podjelu koje će biti idućih dana. Jer lijep je osjećaj kada provedeš nekoliko sati u dobrom društvu volontera svih dobi, koji dijele istu želju, da pomognu potrebitima u nevolji. I koji znaju da i sami mogu se naći u takvoj potrebi. I nadam se da ću idućih tjedana nastaviti sa tom pomoći u radu ove vrijedne udruge dobrih ljudi i volontera. Jer nešto ovakvo lijepo potrebno je podržati koliko je god moguće.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Oglasi

Gobleni

Na žalost zadnjih nekoliko tjedana jedan moj omiljeni hobi dosta je odvukao pažnju sa čitanja knjiga. To je izrada goblena. Još jedna moja omiljena strast. Strast koja mi ne da da se posvetim čitanju knjiga onoliko koliko bih želio. Ali uspijevam da se u neki trenucima otrgnem goblenu i posvetim trenucima uživanja čitanja knjiga.

Da, izrada goblena je moja strast, koja je započela prije više od 15 godina. I u tom razdoblju sam izradio nekoliko desetaka goblena. Naravno sa prekidima sam izrađivao te goblene. Jer dosta je skup taj hobi, ako smijem se teko izraziti. Jer potrebno je nabaviti goblen koji ću izraditi. A cijena im je od nekoliko desetaka kuna, pa do nekoliko stotina kuna. Sve zavisi od veličine goblena. A i da li samo kupuješ već nacrtanog na nekoj tkanini bez konca ili sa koncem. I upravo je to razlog, cijena goblena, zašto sam sa prekidima radio te goblene. A da ne spominjem i cijenu stavljanja goblena u neki okvir. Jer i te cijene su paprene. I kreću se od stotinjak kuna pa na više.

Goblene sam počeo raditi jednog dana prije više od 15 godina iz neke dosade u slobodno vrijeme. To je samo jedan od razloga. Jer kako nisam imao tada neki posao, a kako mi je dosadno bilo i želio sam svoje previše slobodno vrijeme iskoristiti u nešto. I tako je odluka pala na izradu goblena. A ljubav prema izradi goblena sam naslijedio od pokojne majke, koja je isto izrađivala goblene, a i heklanjem također. Sjećam se iz mladosti, kada je majka bila još koliko toliko zdrava da je obožavala izrađivati goblene, ali najviše heklati. Još sada se sjećam kako sjedi u dnevnoj sobi na kauču i hekla i radi neki ručni rad. I tu njezinu strast za heklanjem. I to je valjda ostavilo traga i na meni, da jednog dana sam i ja počeo da izrađujem goblene.

A zadnjih nekoliko tjedana dosta razmišljam da i ja heklati počnem i na taj način izrađujem neki ručni rad. Na žalost, to će biti problem, jer nemam nikoga tko bi mi pomogao u prvim koracima da počnem sa izradom goblena. Pa ću pokušati se nekako snaći preko mreže svih mreža. Jer koliko sam malo proučio na toj mreži ima neke kratke video materijale koji pomažu u tome.

Izrada goblena je predivan hobi, koji može čovjeka ispuniti. Jer predivan je osjećaj kada vidiš svojih ruku djelo kada izradiš jedan goblen. Posebno kada ga staviš u neki okvir i objesiš na zid. Da svojom ljepotom krasi taj dio prostora. I sa ponosom uživaš u njegovoj ljepoti. Taj osjećaj vam ne mogu opisati.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Vrhunski putevi čovječanstva

Nakon pročitanih nekoliko desetaka stranica knjige „Vrhunski putevi čovječanstva” autora Harmut Bastian, mogu reći da je zanimljiva i donekle čitljiva knjiga, koju ja za sada mogu čitati. Jer piše rječnikom kojeg mogu razumjeti. Mada ima dosta stručnih izraza.

Ovih dana polako dalje čitam knjigu „Vrhunski putevi čovječanstva”. Očekivao sam da će knjiga biti dosta stručna i nerazumljiva mi. Ali sam se prevario. Naprotiv, mogu je sa razumijevanjem čitati, unatoč tome što autor u njoj pokušava opisati i objasniti nastanak svemira, njegovu veličinu i sastav i neke pojmove vezane uz svemir. Unatoč što ima i stručne izraze. Ali je pisana i tako da je jedan prosječni čitatelj može čitati. Ovo su barem prvi dojmovi knjige nakon što sam pročitao nekoliko desetaka stranica.

Knjiga mi je zanimljiva i zbog toga što do sada pokušava objasniti neke pojmove vezane uz svemir i nekim pojmovima uz svemir. Što je to svemir, naš sunčev sustav i neke osnovne pojmove. A nastavlja se opisivanjem kako je nastala zemlja i život na njoj. A prema onome što piše u sadržaju nastavlja se pisanje o razvoju civilizacija do današnjeg dana, a i o svemiru općenito. A kako se nastavlja nastojat ću pisati u idućim postovima.

Usput polako pregledavam malo i knjige koje imam vezane uz vjeru i koje sam kupovao kada sam bio malo aktivniji praktični vjernik. Naime, zadnjih tjedna pomalo osjećam nešto da mi nedostaje vezano uz vjeru. Osjećam neki poziv da počnem čitati i knjige sa vjerskim sadržajem. Po vjeroispovijesti sam Rimokatolik, imam sve sakramente. Ali nakon nekih razočarenja, dosta sam se udaljio od vjere, a i crkve također. I još uvijek to neko razočarenje i ogorčenje je prisutno u meni. Ne toliko prema samom Bogu, već prema ljudima koji su vezani uz crkvu, ponašanje nekih svećenika, a i ljudi koji odlaze u crkvu. Te razni skandali koji su vezani uz katoličke svećenike i kler. Ne kažem da su svi krivi i ne osuđujem sve svećenike i kler i laike. Jer ima još uvijek onih koji svojom vjerom i ponašanjem istinski svjedoče svoju vjeru, kako svećenici i kler, tako i laici vjernici. Ali postoje oni svećenici i kler koji svojim ponašanjem jednostavno uništavaju vjeru među vjernicima i tjeraju ih od crkve.

Ali to je sasvim druga priča, koju bih morao pisati u posebnom postu. A zašto pišem o knjigama. Naime, nekako osjećam da mi nedostaje vjera i da sam se previše udaljio od nje. Zapustio je, kao da je nastala neka praznina u meni, koju ne znam kako bih opisao. Kao da me ta praznina tjera da se ponovo vratim vjeri i pokušam je obnoviti. Kao da me tjera da pokušam istražiti vjeru i u njoj naći neki mir, koji mi nedostaje. Tjera me da povratim vjeru u život i život vjeri, da me osnaži i da mi pomogne da se suočim sa životnim problemima koji me muče u životu. Tako da ću idućih dana pokušati kroz ove neke knjige koje imam kod kuće da se vratim nečemu što mi nedostaje. Jer istinski osjećam neki nedostatak i prazninu u sebi, koju ne znam kako da ispunim. A da li je to vjera ili nešto drugo, vrijeme će pokazati kroz čitanje i proučavanje tih knjiga.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Treća obljetnica

Jučer sam sa sestrom i njezinom obitelji obilježio smrt svog jedinog i neprežaljenog nećaka Mirka Vidović, koji je umro od posljedica trovanja salmonelom prije tri godine. Ne znam koliko se sjećate i koliko znate o tome, jer bilo je u novinama i dosta se je velika bura digla tada oko toga. Pa ću malo pisao o tome.

Naime, prije tri godine, u 10 listopada 2016. godine umro je jedan dječak u Bregani kod Samobora pod imenom Mirko Vidović od posljedica trovanja salmonelom. Naime dva dana prije toga njegovi roditelji kupili su u jednom trgovačkom centru u Samoboru neka jaja. I kod kuće se počastili sa njima. Ubrzo nakon toga dobili su neki proljev i slično. I tako se sa time hrvali do ponedjeljka ujutro 10. Listopada 2016. kada je moja sestra našla nećaka mrtvog u krevetu i pokušala mu pomoći. I pozvala je hitnu pomoć. Ali ni oni nisu mu mogli pomoći, već samo proglasiti smrt. Do kraja dana su svi završili u jednoj bolnici u Zagrebu zbog trovanja salmonelom, kako su naknadno ustanovili.

Kasnije se je pokazalo da je mali Mirko umro od posljedica trovanja salmonelom. A i moja sestra i njezin suprug i dvije djevojčice su isto imali to trovanje salmonelom. Kada je obavljena obdukcija malog Mirka, upleo se u to DORH (Državno odvjetništvo Republike Hrvatske). I taj DORH je pokrenuo istragu. Da bi danas tri godine nakon ovog tragičnog događaja pokrenuo sudski postupak protiv moje sestre i njezinog supruga, te neke doktorice sa hitne službe, zbog toga što nisu pružili adekvatnu pomoć tom dječaku Mirku Vidović. Umjesto da pokrenu sudski postupak protiv tog trgovačkog lanca zbog stavljanja zatrovanih jaja u prodaju, a i uništavanju dokaza i zataškavanju i ostalog.

To je samo ukratko opis događaja koji su se zbili tog kobnog dana, a i još se zbivaju. Jer i nakon tog događaja još uvijek ne možemo naći mir od toga. Da bi apsurd bio ljepši, umjesto da ta vrla ustanova progoni taj trgovački centar za stavljanje u prodaju otrovana jaja, ta vrla ustanova proganja moju sestru i njezinog supruga i tu neku doktoricu. Koji jednostavno nisu mogli znati da su kupili zatrovana jaja i simptome te proklete salmonele. Usput, koja ima gotovo iste simptome kao i viroza.

I tako mi se ovih dana prisjećamo našeg dragog Mirka sa žalosti, jer je umro i napustio nas prerano. A i patimo od progona te vrle ustanove koja nas uznemirava, kao da nam nije bilo dosta patnje zbog smrti malog Mirka, još moramo patiti i od uznemiravanja državnih organa. Dok pravi krivci koji su primarni krivci u tome što su stavili zaražena jaja na tržište i uzrokovali smrt djeteta dalje se mirno šeću Lijepom našom. Što je stvarno žalosno i jadno. Da ne možemo doći k sebi i naći mira od svega toga. I u miru tugovati za svojim dragim sinom i nećakom Mirkom Vidović.

Na žalost, nitko od nas, a i sama doktorica i njezine kolege nisu mogli predvidjeti odmah da je riječ o salmoneli. Jer salmonela i viroza imaju doslovce iste simptome. A i da su doktori posumnjali na trovanje salmonelom, trebalo bi vremena da se potvrdi od strane laboratorija da je riječ o toj prokletoj bakteriji. A i da su moja sestra i šogor odmah potražili pomoć na hitnoj, sigurno bi ih poslali kući, jer i sami doktori bi mislili da je samo u pitanju viroza. Pa bi ih poslali na kućnu njegu da se tako liječe. Tako da ne stoji taj progon od te vrle državne ustanove.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Malo o prosvjeti

Pratim ovih dana ova događanja sa našim vrlim prosvjetnim radnicima, učiteljima i profesorima osnovnih i srednjih škola i ostalog osoblja u prosvjeti. I ostajem ogorčen stavom i ponašanjem naše vrle vlade prema ovim ljudima. Koji svojim radom pokušavaju odgojiti našu djecu.

Da, ogorčen sam ponašanjem i stavom naše vrle vlade i politike uopće (a i ljudi općenito) kako se odnosi prema svim prosvjetnim radnicima u Lijepoj našoj. To su vrijedni ljudi koji pokušavaju da odgoje našu djecu za život kroz obrazovni sustav. Koji su od velike pomoći našim obiteljima sa djecom, da tu predivnu djecu pokušaju da odgoje i obrazuju za život u suradnji sa roditeljima. A za to su potplaćeni i potlačeni. I od mnogih znaju dobiti dosta problema u svojem radu i životu. Danas biti nastavnik u školi nije lako. Jer problema, obaveza je puno, a za to nastavnici nisu adekvatno plaćeni i priznat im je trud.

Znam da ne mogu objektivno i pošteno pisati o tom poslu, jer nisam nastavnik u školi. Ali kao dijete prosvjetnog radnika znam i sjećam se koliko je to težak o odgovoran posao. Biti odgovoran za tuđu djecu, od koje nerijetko nastavnici dožive razne neugodnosti. A i od njihovih roditelja. Moj pokojni otac je bio profesor na jednoj srednjoj školi u Varaždinu. Mada je od njegove smrti prošlo skoro 11 godina, još uvijek se sjećam koliko je truda i muke morao uložiti u svoj rad na toj školi. Nisu tu bile samo pripreme za nastavu i ispite, bili su tu i administrativni poslovi. Bile su tu i razne sjednice profesora u školi, popravni ispiti, obrazovanje odraslih i tako dalje i tako dalje. Dok su djeca znala biti na raznim praznicima, morao je ipak odlaziti na posao u školu da obavi ono što nije stigao tijekom nastavne godine, obaviti poslove oko početka i završetka škole. Administracija, dodatne edukacije za nastavnike, popravni ispiti učenika, mature i još mnogo drugih obaveza. Nije samo tako započeti školsku godinu, a i završiti je. Mnogo je tu i drugih poslova.

Dok čujem ili pročitam sve te razne gnjusne komentare kako su preplaćeni svi ti nastavnici, kako su na godišnjem po nekoliko mjeseci i slične komentare, dođe mi muka od njih. To samo govori koliko su ljudi primitivni i jadni i neupućeni u obrazovni sustav Lijepe naše. Koji na žalost nije savršen i kojeg stalno treba usavršavati. Ali ti komentari me stvarno tjeraju na povraćanje. A i ti sami komentari govore o tim ljudima, koliko su jadni i bijedni, neupućeni u odgoj i obrazovanje. Ako su spremni za takve komentare, zašto onda nisu spremni i da sami si odgajaju djecu bez profesora, zašto umjesto da kritiziraju porade na poboljšanju obrazovnog sustava. Tako da im te kritike i komentari ne stoje.

Stoga izražavam podršku svim djelatnicima u obrazovanju, od osnovne škole, pa do fakulteta u štrajku i njihovoj borbi za bolji status prosvjetnih djelatnika. Ovim tekstom nisam želio da ikoga uvrijedim, već samo pokušaj da izrazim razumijevanje prema tim djelatnicima.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

O knjizi „Prokletstvo historije”

Ovih dana sam konačno uspio da pročitam knjigu od autora Mladena Trnskog „Prokletstvo historije”. Knjiga me je očarala i svojim sadržajem privukla i zadržala uz sebe do kraja. Pisana je kao niz priča o junacima iz naše vrle prošlosti u kojoj smo uvijek se morali braniti od Turaka ili njima sličnih agresora za svoju slobodu i pravo. I uvijek bili pod nekom tuđom tiranskom vlasti, koja je uvijek gledala na svoje interese.

Da, konačno da pročitam knjigu „Prokletstvo historije”. Knjiga koja me je svojim sadržajem, u dosta prilika napetim i neizvjesnim sadržajem. Knjiga je pisana kao niz priča o junacima ih naše teške povijesti u kojoj smo uvijek bili pod tiranijom tuđinske vlasti, koja nas je pljačkala i uništavala, ali smo iz nje izašli jači nego li prije. Knjiga je pisana kroz priče u kojima su se opisivale bitke između raznih agresora na naš teritorij, priče u kojima su se opisivale dvojbe kroz koje su prolazili naši vrli junaci iz prošlosti. Hrabrim junacima koji su samo željeli mir i da otjeraju agresore iz naših krajeva, te borbama za neke tuđinske vlasti.

Knjiga počinje sa dolaskom naših predaka u ove krajeve, te vječitoj borbi za opstanak naroda u ovim krajevima. Kako sa uvijek prisutnim osvajačima koji su bili željni krvi i pljačke, tako i sa svim raznim opasnostima koje su se javljale kroz povijest. Bolesti, nepogode, vječna borba za vlast i tako dalje i tako dalje. Naša povijest je bila burna i teška. Stalna borba za osvajačima, pljačkašima, nepogodama. Ali iz njih smo uvijek izašli iz tih nepogoda jači. Te završava sa tridesetogodišnjim ratom u Europi.

Autor je kroz priču opisivao dvojbe naših junaka iz prošlosti koje su ih mučile, mučnim opisima bitaka sa Turcima, Tatarima i ostalim tuđincima. Opisuje i male ljude koji su se borili da sačuvaju svoju obitelj, kako je razmišljao. I nije mi bilo žao što sam je čitao, jer sam autor je pokušao opisati što su junaci iz naše prošlosti proživljavali u svojim životima i borbama kroz koje su prolazili. I zbog toga je vrijedno pročitati tu knjigu.

Nakon ove knjige prešao sam na jednu knjigu „Vrhunskih putovi čovječanstva”, autora Harmut Bastian. Prema prvim pročitanim poglavljima, autor opisuje o znanju koje je čovječanstvo steklo kroz svoju povijest. Ovo je samo prvi dojam knjige. U prvim poglavljima autor pokušava opisati pojam udaljenosti u svemiru, o prirodnim znanostima. Nekako imam dojam prema ovim prvim pročitanim stranicama da je autor pisao ovu knjigu kao neki esej o pojedinim temama. A da li je tako, vidjet ćemo kroz čitanje knjige.

Razmišljao sam ovih dana da počnem čitati knjige iz područja vjere, teologije i duhovnosti. Jer zadnjih dana me dosta nešto vuče ovim temama. Kao da mi nedostaje duhovnost i vjera. Ali kako me je privukla prije navedena knjiga, malo će još pričekati ove knjige iz područja duhovnosti i vjere. Za koje se nadam da ću uskoro početi proučavati.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Za sada dosta o poslu

U prijašnjim postovima sam napisao samo neka iskustva sa prijašnjih poslova. I nisam jedini koji ima loša i dobra iskustva na prijašnjim poslovima. Jer sam dosta ljudi čuo što su pričali o svojim iskustvima na poslovima na kojima su radili. Ali ne ću pisati o njima, jer nemam dozvolu od tih ljudi da ih iznesem na ovom mjestu.

Da, samo sam neka od loših iskustava napisao o prijašnjim poslovima koje sam radio. I koja su mi donijela iskustvo za koje se nadam da mi se ne će ponovo dogoditi. Ali sam iz tih poslova izašao i za jedno novo iskustvo i novo znanje koje sam tamo stekao. Za koje se nadam da će mi koristiti u idućim poslovima koje ću pokušati raditi.

A i dosta sam čuo od svojih kolega na poslu, a i kandidata koji su se isto bili na razgovoru za posao za koje sam se i ja kandidirao. I koje sam nehotice čuo ili su mi sami ljudi rekli. A o njima ne bih pisao, jer nemam dozvolu od tih ljudi da pišem o njima. Svatko od nas ima kako loša, tako i dobra iskustva sa poslodavcima. A i u radu kojeg su obavljali. Iz koji su izašli bogatiji za jedno dobro ili loše iskustvo.

Najvažnije je da iz tih loših iskustva izađemo jači i snažniji. I da ta loša iskustva ne utječu negativno na naše privatne života, a i na poslovni dio života. Važno je da ostanemo normalni, a da ne zaboravimo to iskustvo. I da to iskustvo znamo primijeniti na nove poslovne izazove i život. Da znamo na vrijeme prepoznati kada će se ponovo pojaviti nešto što će poći po zlu, te da to pokušamo nekako izbjeći. Nema smisla da to ispravljamo, jer zlo će biti uvijek zlo. Ali barem da pokušamo nekako izbjeći ga ili umanjiti.

Prije sam znao dosta nervozno odlaziti na te razgovore za posao. Ali s vremenom sam se na njih navikao i stekao iskustvo kako se na njima ponašati. Te mi je s vremenom postali normalni ti odlasci na razgovore za posao i nemam neki strah od njih. A i pomalo sam početak rada u nekoj firmi isto mi polako postaje normalan. Unatoč što se radi o novoj radnoj sredini. Ali čovjek se i na to brzo navikne.

Dosta sam se raspisao o tim iskustvima o i sa posla i vezanim uz posao. Toliko da sam zanemario pisanje o svojoj ljubavi prema čitanju knjiga. Na žalost još uvijek čitam pomalo knjigu „Prokletstvo historije”. Ali uskoro ću i nju pročitati. Te ću se morati odlučiti oko novo knjige koje ću čitati. Polako sam već u potrazi za tom nekom novom knjigom. Pomalo razmišljam da odem u vjerske vode. Da pokušam pročitati neku knjigu iz područja vjere. Kako sam rimokatoličke vjere, prije mnogo godina sam, kada sam bio dosta okrenut vjeri, znao sam kupovati neke vjerske knjige. Koje još nisam do sada pročitao. Pa si razmišljam da ih pokušam pročitati. Da se malo i duhovno pokušam oporaviti, jer svi ovi događaji koje sam proživio zadnjih mjeseci, pa čak i godina, dosta su me oneraspoložili. I psihički unazadili. Pa mi je potrebna neka duhovna i psihička obnova. A za što sam se odlučio pokušat ću pisati u jednom od idućih postova.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost