Žalosni blagdan

Blagdan je Uskrsa. Dan kada kršćani slave Isusovo uskrsnuće na nebo. Prisjećaju se njegove žrtve za spasenje ljudi i odriješenja njihovih grijeha.

Ovo je jedan predivan blagdan, kada nam je Isus pokazao kojim putem moramo ići. I koji je svojim životom i riječju i djelima pokazao kako moramo živjeti svoj život. Ali da li ga živimo, to baš ne bih rekao. I to je sasvim druga priča. O kojoj sada ne bih.

Danas me je ražalostila vijest o napadu na katoličku crkvu u Šri Lanki, a i u Njemačkoj. Žalosno je da tamo neki jadni ljudi još uvijek napadaju slabe i nemoćne ljude koji su željeli samo da proslave ovaj dan Uskrsa, ne želeći nikome zlo. Već samo mir i ljubav. Umjesto da svi težimo k miru i ljubavi i međusobnoj toleraciji, bez obzira na vjeru, žalosno je da postoje ljudi koji u sebi još uvijek gaje mržnju prema svima koji ne dijele isto mišljenje sa njima.

Početkom ovoga tjedna smo bili svjedoci požara jedne predivne građevine u Parizu, crkve Notre Dame. Koja je odolijevala rizicima uništenja kroz mnoga stoljeća. Ali tko zna zbog čega nastao je taj užasni požar koji ju je uništio. Žalosti me vijest da su se vrli bogataši u kratkom roku organizirali i pronašli sredstva za njezinu obnovu. Nisam protiv toga. Ali dosta mi je licemjerna ta vijest. Licemjerno od tih bogataša.

Pišem licemjerno, jer to što su se uspjeli u tako kratkom roku složiti i prikupiti tolika sredstva za obnovu jedne građevine, a nisu u stanju da se tako brzo slože i skupe novac za suzbijanje gladi u svijetu, a da o bolestima ne pričam. Koliko je male djece koja boluju od raznih bolesti, koliko je male djece koje jedva imaju za jedan obrok dnevno. A i toliko?

Ponavljam, nisam protiv obnove jedne takve građevine, ali boli me to licemjerje bogataša i moćnih zemalja da su složni u obnovi jedne tako lijepe građevine, a nisu složni da se suzbije glad i bolest u svijetu.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlosti

Notre Dame

Ovih zadnjih dva dana nas je sve šokirao požar koji je uništio poznatu crkvu Notre Dame. Predivnu gotičku katedralu u Parizu u Francuskoj. Koja je obilježila povijest Francuske i svjedoči povijest Francuske i Pariza.

Najprije bih izrazio sućut građanima Pariza i narodu Francuske zbog gubitka jedne tako predivne građevine. Koja je svojim postojanjem obilježila dobar dio povijesti Francuske. Koja je bila remek djelo umjetnosti i građevine i povijesti, kako Francuske tako i cijelog svijeta. Jer katedrala nije bila samo dio Francuske, već i dio svih nas i cijelog svijeta.

Katedrala koja je bila inspiracija Viktoru Hugou da napiše jedno od svojih najljepših dijela, „Zvonar crkve Notre Dame”. I da opiše u svom djelu, romanu, jednu priču o zvonaru, svećeniku i ciganki Esmeraldi. Priča je to o jednom dobu kada je vladala inkvizicija. I kada si mogao zbog tko zna čega biti osuđen. Priča je to o povijesti jednog grada koji uz tu katedralu nastajao i razvijao se.

Što god da je bilo u povijesti, od njenog početka građenja pa do ovog njezinog užasnog požara i katastrofe, moramo priznati da je ona bila dio svih nas i povijesti jednog grada i države. Povijest jedne umjetnosti, religije i turbulencija koje su se zbivale kroz povijest. Pamtila je ona mnogo lijepih i teških trenutaka povijesti.

Cijeli dan pratim na web portalima vijesti vezane uz ovaj užasni požar koji ju je uništio. I tim požarom nastalo je jedno novo doba. Jer kako su neki napisali, ovim gubitkom i užasnim požarom, jedan dio povijesti ostaje iza nas. Te nastaje neko novo doba, koje donosi puno nepoznanica.

Užasno mi je bilo čitati neke komentare na sve te tekstove pojedinih komentatora kako likuju nad ovim gubitkom. I tragedijom jednog grada o države. Znam da je ljudski život vrijedniji. Ali ipak je ova tragedija jedan gubitak za čovječanstvo. Uzaludan trud ljudi koji su je izgradili, te se trudili da je održe takvu do današnjeg dana. Trud ljudi koji su svoje živote uložili da preživi tu silnu povijest, koja je bila turbulentna i teška. Ali ipak pokazuje i trud vatrogasaca da spase ono što se je dalo spasiti u ovom užasnom požaru.

Štovao sam ovu katedralu kao jedno remek djelo povijesti i umjetnosti i vjere. Bila je simbol jednog grada i njegove povijesti. Bila je simbol vjere i truda mnogih ljudi koji su kroz nju željeli da prikažu kroz tu umjetnost i građenje nešto što mnogi nisu mogli i znali postići. Te da su ljudi u prošlosti mogli uraditi i znali uraditi bez današnje tehnologije. Te da svijet ne čine silne tehnologije i što li već, nego uporni ljudi koji su svojim rukama i mukotrpnim radom i zamislima i djelima mogli uraditi. Da svojim djelima stvore jednu povijest.

Ovim užasnim požarom svijet je danas izgubio jedan dio povijesti. Svijet koji nikad ne će biti isti. I da je sve prolazno.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlosti

Pravosuđe u katastrofi

Da, mi smo stvarno nesređena država što se tiče pravosuđa i zakona. Možda zakoni i nisu tako loši i uvijek ima mjesta i prostora da ih se poboljšava. Ali sudstvo koje ih je dužno provoditi nam je u banani. Ne kažem da su svi suci loši, ima stvarno dobrih sudaca koji si daju truda da na osnovu zakona i dokaza i ponašanja odvjetnika da donesu dobru presudu. S obzirom koliko su suci opterećeni sa brojem parnica koje imaju.

Jedan od dokaza da su suci nemoćni (ili nešto drugo) jest i onaj slučaj Daruvarca, koji je premlatio onu jadnu djevojku. I zbog tih odvjetnika je došlo do toga da se je sve oteglo i da je Daruvarac proveo na slobodi jedno vrijeme. Jer su odvjetnici koristili razne rupe u zakonu i pravne smicalice da se tako oduži suđenje. Te time da se time dodatno traumatizira ta jadna djevojka i njezina majka. A da ne pišem o prijašnjim grijesima tog Daruvarca, zbog kojih je imao problema sa zakonom. I da su se pravodobno donijele presude, možda do premlaćivanja te djevojke ne bi ni došlo.

A da ne pišem kako se je i sam taj Daruvarac jadao kako su od njega napravili monstruma. Što mi je bilo gnjusno čitati i pratiti. Jer ako je mogao biti muško kada je tu djevojku premlaćivao, onda je mogao biti i muško tada kada se je bio na sudu i sve odmah priznati i ne tako zavlačiti. Te cmizdriti kako su ga mediji prikazali, kao monstruma. Što je zapravo i bio i jeste. A da ne pišem i o svjedocima u tom kafiću koji su se pokazali kao ološ i sramota od ljudi, i nisu priskočili u pomoć djevojci i spriječili tom monstruma u naumu. I svjedočili protiv njega.

Ogorčen sam i zbog još jednog razloga na naše sudstvo i ostale institucije, jer još uvijek nisu sankcionirali one koji su krivi za smrt mojeg nećaka Mirka. Ni nakon dvije godine još nisu ništa uraditi protiv tih krivaca. Zapravo su još dodatno zakomplicirali život mojoj sestri i njezinoj obitelji ovih dana. I zadali im dodatnu bol i šok i muku. Ali na žalost zasada još ne mogu da izlazim sa detaljima oko tog problema, dok se neke stvari ne riješe. Ali ono što mogu da napišem jeste da su te vrle institucije dosta zagorčile život ovih dana mojoj sestri i njezinom mužu. Za koje sam zabrinuti, jer ovo je stvarno ozbiljno. Ali čim se ukaže prilika pokušati ću pisati o tome.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlosti

Huanito

Čitam ovih dana o ovom jadnom čovjeku Huanitu, koji je osuđen samo zbog toga što je uzgajao marihuanu da bi ih nje si proizveo lijek koji bi mu pomogao u liječenju njegove bolesti. Ili mu bar olakšala život sa tom bolesti.

Žalosno je to što se događa oko ovog Huanita u zadnje vrijeme. Da naše vrlo pravosuđe njega osuđuje na zatvorsku kaznu, samo zato što je želio da uzgoji stabljiku marihuane za svoje potrebe i da si iz nje pripravi lijek za svoju bolest. Da se naše vrlo pravosuđe tako iživljava nad tim jadnim čovjekom. Dok oni pravi krivci koji prodaju svakakve narkotike i tim načinom ubijaju svoje kupce, hodaju slobodno ovom našom vrlom državom i dalje svojim poslom ubijaju naše sugrađane raznih dobi.

Ovo je još jedan znak koliko je naše vrlo pravosuđe propalo i da svojim djelovanjem više nije zavrijedilo da se naziva pravosuđem. I da uopće djeluje. A da o zakonima ne pišem, jer i ono je skroz na skroz više na strani kriminala nego na strani nevinih ljudi. Kao i samo pravosuđe. Totalno je naše zakonodavstvo i pravosuđe propalo i od strane nekih pojedinaca i takozvanih organizacija dovedeno u službu kriminala, a ne u službu nevinih i običnih građana.

Sve ovo pokazuje da smo propali i kao država. Da više ne možemo nazivati pravna država, pa čak ni banana država. Jer da postoji imalo morala i etike i inih stvari u ovoj državi, ovakve stvari ne bi se događale. Ova naša vrla država više nije zavrijedila ni da se zove državom. Znam da ove moje riječi se mnogima ne će svidjeti. I ako im se ne sviđa, neka se kane ikakvih komentara na ovaj post, jer uzalud im trud svirači. Jer ja ostajem pri ovim riječima i ne odustajem od njih ni milimetar.

Pružam podršku Huanitu da izdrži ove muke, jer nije zaslužio da mu se događaju ove stvari. A i pružam podršku svima onima koji su za legalizaciju marihuane, jer nakon svih ovakvih događaja postajem pobornik legalizacije marihuane. A i njezinog korištenja. Jer vjerujem svim onim stručnjacima da marihuana je korisna u liječenju. I da je zbog pojedinaca i organizacija njezina reputacija uništena. Nepravedno uništena i dovedena u pitanje.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlosti

Pomoć u socijalnoj samoposluzi

Nakon nekih skoro godinu dana pauziranja, danas sam ponovo volontirao u socijalno samoposluzi u Varaždinu. Naime, već nekih 5 godina u Varaždinu postoji socijalna samoposluga koja raznim namirnicama pomaže svoje sugrađane u potrebi. Ponajprije i ponajviše socijalne slučajeve. Kojih ima i previše u gradu. Ponajviše u prehrambenim namirnicama, a i u kozmetici. A i u ostalim potrebama ako im zatreba. U odjeći i obući, te namještaju i slično.

Kako opet imam dosta slobodnog vremena, odlučih se da se ponovo aktiviram i pomognem im koliko mogu. Ponajviše u slaganju namirnica na police nakon sakupljanja, a i ako ih vidim u trgovini u kojoj kupujem nastojim nešto kupiti i dati volonterima koji taj dan sakupljaju. I moram priznati da mi je bilo drago, jer sam im pomogao barem malo, jer lijepo je biti na taj način od pomoći onima kojima je najteže. I kojih je svaki dan sve više. Na žalost.

A i zna se lijepo društvo naći tamo, družiti se sa ljudima koji isto dijele želju da pomognu onima kojima je najpotrebnije. I biti dio ekipe i društva koji dijele isto mišljenje i želju, da budu od pomoći drugima. A i da pomognu onima kojima je pomoć zaista potrebna.

Mada ima onih koji ne znaju cijeniti tu pomoć, i ne žele pomoći tim ljudima, ali ipak se nađu dobri ljudi kojima nije teško pomoći. I zbog tih dobrih ljudi koji vole i znaju pomoć mi je drago pomoći. I samo još veći poticaj da i ja pomognem koliko mogu. Jer ti isti ljudi imaju veliko srce i ljubav prema onima koji su u potrebi. I koji znaju koliko je to potrebno. I to rade sa puno ljubavi i veseljem. Kao i ja. A i znam kako je tim ljudima u potrebi, jer i ja sam bio jedan od njih do nedavno. I nadam se da ne ću više biti jedan od njih. Već jedan od onih koji će im pomoći onoliko koliko mogu sa svojim znanjem i mogućnostima.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlosti

Novogodišnje želje ili odluke

Iako sam si rekao za novogodišnjih želja i odluka (ako to tako smijem reći) da ću redovito i češće pisati za ovaj blog, do sada još nisam se uspio natjerati da tako i bude. Jer iznova i iznova me nešto odvuče od pisanja tekstova za ovaj blog.

Do prije nekoliko godina sam donosio novogodišnje odluke i na kraju se je uvijek završilo da ni jednu od novogodišnjih odluka nisam započeo. A niti ostvario. Pa sam se odlučio da ih više ne donosim. Već jednostavno uđem u novu godinu samo sa skromnim željama, a one su: da si nađem konačno neki stalni posao, te da se konačno nekako negdje sprijateljim sa nekom divnom ženom sa kojom bih ostvario jedno divno prijateljstvo i možda više od toga, te da mi nova godina bude bolje od prijašnje.

A kakva će godina biti, pokazat će se do kraja godine. Ako je vjerovati nekim vijestima koje sam ovih dana dobio, mogla bi biti uspješna, ali i jako teška. Prva je vijest da sam se uspio riješiti one kampilobakterije koju sam nekako dobi. Tako da sam sada čisti od nje. Što mi je drago. A loše je vijest da mi je stigla neka obavijest o ovrsi i morao sam pokrenuti neke radnje da je pokušam osporiti. A koliko ću imati uspjeha, pokazat će vrijeme.

I tako godina mi je počela tako kako je i počela. Ali nemam vremena za veselje i očajavanje. Život ide dalje. Mora se pod hitno naći neki posao, da se može od njega nekako pokušati živjeti. Te se suočavati sa svim problemima koji će se pojaviti. Ovih dana ponovo sam počeo razmišljati da se nekako aktiviram u jednoj socijalnoj samoposluzi kao volonter, a i u foto klubu da budem nekako aktivniji. Jer moram priznati da mi nekako mi to nedostaje. Da budem negdje aktivniji. I među ljudima. Među ljudima koji dijele isti cilj ili ljubav, a to je da se pomogne potrebitima u nevolji, te da ponovo pokušam se baviti fotografijom. A kako će sa time biti, nadam se da ću pisati o tome u skorije vrijeme.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost