Lekcije iz povijesti

Napokon sam pročitao ovu knjigu o gradnji lepoglavskog samostana do kraja. I moram priznati da nisam požalio zbog toga. Jer roman je stvarno predivan i odličan, kojeg se je isplatilo pročitati. Kako zbog povijesti koju prikazuje, tako i zbog odnosa među ljudima, staležima, predrasuda, primitivnosti ljudi, pohlepe, a i neznanju tadašnjih ljudi.

Da, zbog tih odnosa među ljudima koji se pojavljuju u tom romanu, te o svijetu koji je okruživao tadašnje ljude, vrijedilo je pročitati taj roman. Kako su se nosili sa tadašnjim problemima koje su imali, tako i zbog povijesnih i inih odnosa tadašnjeg vremena. Odnosa, pohlepe, nevjere, prijevare, podmetanja koje se i danas nisu promijenili. Jedina je razlika u stoljećima koje su prošla u međuvremenu. Te napretku koje je donijelo vrijeme.

Unatoč proteku vremena i napretku civilizacije, mnoge stvari se nisu promijenile i ne mijenjaju se. Ljudi i dalje ostaju pohlepni, puni predrasuda prema drugačijima od njih, praznovjerju i prijeziru. To je jedino što se u ljudima ne mijenja. Ljudi ostaju uvijek takvi. Ma koliko god se vremena mijenjaju.

Kako sam već pisao u prijašnjim postovima, ovaj roman me je potakao da dalje čitam povijesne romane. Te da pokušam i dalje proučavati i istraživati povijest Lijepe naše i naših krajeva. I koliko god čitao o tome, uvijek se nađe nešto novo što je vrijedno naučiti. Jer kako ljudi pričaju, iz povijesti se uvijek nešto može naučiti, tko ne nauči lekcije iz povijesti, iznova je ponavlja. Tko se srami svoje povijesti, taj ne može živjeti za sadašnjost i budućnost. Nije vrijedan života. Ne poznavajući svoju povijest, nema nam napretka u sadašnjosti i u budućnosti. Pri tome ne treba da živimo u povijesti, već u sadašnjosti, da iz povijesnih lekcija ne ugrozimo i ne uništimo kako svoju budućnost, tako i budućnost svoje djece.

Ovih dana sam se odvažio da pročitam ponovo još jednu knjigu koju sam čitao negdje prijašnjih godina. „Zlatarevo zlato”. Još jedan predivan roman autora Augusta Šenoe. Velikana hrvatske književnosti. Vjerujem da gotovo i nema ljudi koji nisu barem čuli za ovog predivnog književnika, koji je teme u svojim romanima nalazio u prepunoj i prebogatoj povijesti Lijepe naše. Priča je to o Dori Krupićevoj, njezinom ocu, svađi zagrebčana i velikaša tadašnjeg vremena. Borbi za građanska prava, pohlepi velikaša, osveti i ljubavi. Te međuljudskim odnosima ljudi tadašnjeg vremena. O Turskoj napasti na naše krajeve.

I zbog čega je i ovaj roman dobro pročitati i uvjeriti se da vječna borba malog čovjeka, građanina ili seljaka traje uvijek i da će trajati još dugo vremena. Jer ti problemi se uvijek pojavljuju i iznova treba se boriti protiv nepravde i potvrđivati svoja stečena prava. Neprestana borba za bolje sadašnje vrijeme i bolju sutrašnjicu.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Oglasi

Zanimljiva povijest kroz roman

Nisam požalio što sam počeo čitati knjigu „Zagorski rubin”. Roman je pun napetosti, prevrata, sukoba, te sa ponekim smiješnim razgovorima. Zanimljivo opisuje termine koje su koristili tadašnji majstori u gradnji crkava, samostana i sličnih objekata. Te pomalo i o arhitekturi i školama koje su tada vladale.

Ponajviše mi se sviđa u ovom romanu to što se opisuje način gradnje crkve i samostana u Lepoglavi. Na koji način su je gradili, te kako su majstori graditelji, klesari gradili taj samostan. Te život svih tih ljudi koji su radili na tom gradilištu. U suživotu sa tadašnjim seljacima iz okolnih sela, a i samim vlastelinima. Kako su rješavali sporove, te praznovjernost tadašnjih ljudi.

Zanimljivo mi je i to što sa čitanjem ovog romana sam dobio poticaj da pokušam malo proučiti knjige koje govore kako su se gradile tadašnje crkve, a i da malo više pokušam proučavati tu povijest ovog djela Lijepe naše. Koja je bogata sa svojom prošlosti, umjetnosti, arhitekturom i inim sličnim stvarima. Povijest zna biti zanimljiva i predivna. Koja nas može puno toga naučiti.

Ne kažem da su sve vrste romana loše, ali kroz čitanje ovog romana „Zagorski rubin” ponovo sam oduševljen povijesnim romanima. Posebno zbog toga što piše o povijesti grada i mjesta koji je u mojoj bližoj okolici.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Zagorski rubin

„Zagorski rubin” je roman autora Vesne Bricelj i Zdenka Balog. Radnja romana se odvija na početku 15 stoljeća na gradilištu samostana u Lepoglavi. Gdje se gradi samostan pavlina, u znak zavjeta Hermanna iz Krapine.

Kako sam napisao, početkom 15 stoljeća se počinje graditi samostan crkvenog reda Pavlina, a investitor je veleposjednik Hermann iz Krapine. Kako se gradnja tog samostana zavlači uz velike troškove, Hermann se odluči poslati svoju nećakinju Leopoldinu u tajnu istragu da otkrije zašto se to toliko odugovlači i zašto su toliki troškovi. A i pošto je Leopoldina dosta vragolasta djevojka koja svako malo radi neke nepodopštine, Hermann se takoer odluči na taj način očitati lekciju, sa nadom da će se popraviti. Tako Leopoldina odlazi kao obična seljanka i nadničarka u Lepoglavu. Gdje polako otkriva sve tajne koje se događaju na gradilištu. Gdje također susreće i zanimljive likove u graditeljima, majstorima i radnicima. Te shvaća koliko je težak život. Također se pojavljuje i zanimljiv lik u nekom prevarantu koji se predstavlja kao zvjezdoznanac, ali bude razotkriven. Koji je na žalost i pohlepan za jelom i pićem.

To je ukratko početak romana kojeg sam ovih dana počeo polako čitati. Roman je do sada pun zanimljivih likova i razgovora. Koji također pokazuje i praznovjerje koje je tada vladalo u znaku vjerovanja u astrologiju i zvijezde. Također pokazuje i kako majstori graditelji se prepiru oko načina gradnje, a zapravo ne znaju puno toga o gradnji, koji podređuju brzinu gradnje i način prema astrologiji i tumačenju zvijezda. I koji se usput prepucavaju oko svega i kroz razgovore pokušavaju stvoriti bolju sliku o sebi.

Do sada me u tom romanu zadivili pomalo ti razgovori koje vode glavni likovi. Koji poneki znaju i nasmijati, a i pokazati pravu narav glavnih likova. Koliko su skloni svađi, praznovjerju i uzdizanju samih sebe.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Dobro je čeznuti

Konačno sam pročitao knjigu o kraljeviću i prosjaku. I istinski sam uživao u njoj. I ponovo me je prisjetila mladosti kada sam morao čitati takve knjige za lektiru. Već godinama stoji na jednoj polici u mom stanu i privlačila me je da je pročitam. I nisam požalio.

Dobro je s vremena na vrijeme pročitati neku knjigu iz mladosti i prisjetiti se tako što smo nekada čitali. Zanimljivo je bilo čitati knjigu i zbog toga što opisuje kako su ljudi nekad živjeli, kako su teška vremena bila. O zamjeni identiteta. Kako ljudi žele ponekad biti nešto čemu nisu dorasli i na kraju dožive razočarenje i probleme. A opet dožive jedno novo iskustvo, koje ih promijeni za cijeli život. Što ne treba biti pravilo.

U redu je da čeznemo za nečim drugačijim, boljim, ljepšim. Ali to ne znači da ponekad će nam biti bolje ako to i ostvarimo. Jer tada osjetimo da smo nekad bili bolji i sretniji kada nismo imali ono što smo i željeli, da je bolje bilo da smo ostali takvi kakvi i jesmo. Da živimo život u kojem živimo. I ova priča o kraljeviću i prosjaku govori da kada prosjak postane kraljević, ispočetka se nije osjećao sretnim. Ali kada se je vratio pravi kraljević postane mu lakše, jer uvidio je da nije za taj svijet na dvoru.

Dok kraljević iz ovog iskustva kao prosjak otkriva pravu istinu kako žive njegovi podanici, postane bolji vladar. I pokušava kroz svoje kratko vladanje promijeniti nepravdu što je bolje moguće. Ovo iskustvo koje je proživio promijenilo ga je. Nadam se na bolje.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlosti

Kraljević i prosjak

Nadam se da ste čuli za knjigu „Kraljević i prosjak” autora Marka Twaina. Jednog od legendarnih pisaca svjetske književnosti. Roman koji piše o dvojici dječaka koji zamjene slučajem svoja mjesta i prolaze kroz avanturu života.

Mark Twain je svjetski poznat književnik, poznatiji i po romanima o pustolovinama Toma Sawyera i Huckleberry Finna. Također je napisao i ovaj predivan roman o kraljeviću i prosjaku, koji se slučajno susretnu i zamjene svoja mjesta i prožive avanturu života. Prosjak Tom Kent je siromašni dječak, prosjak kojeg usput jedan svećenik pokušava naučiti i nekim drugim stvarima. Kako je naučio čitati, naiđe kod svećenika na knjige o dvoru i kraljevstvu. Te poželi da uživo se susretne sa kraljem. I jednog dana uspije doći na dvor, gdje susretne kraljevića Edwrda. I nakon upoznavanja shvaćaju da su gotovo isti. I zamjene odjeću. Ali kada se kraljević u odjeći prosjaka pokušava vratiti na dvor, vojnici ga otjeraju. I tu počinje njegova muka da se vrati na dvor. Ali uz pomoć jednog bivšeg vojnika na kraju i uspijeva. Dok Tom Kent prolazi kroz muke života na dvoru. I umalo bude proglašen za kralja. A kako je završilo, najbolje je da pročitate u knjizi.

„Kraljević i prosjak” je još jedna knjiga i roman mog djetinjstva, kojeg sam ovih dana odlučio da ponovo pročitam. I podsjetim se te predivne priče i romana o dvojici dječaka negdje sa početka 16 stoljeća. Predivna priča koja priča o sudbini ljudi tadašnjeg vremena, o sudbini djece. Suprotnosti bogatstva i siromaštva. Opisuje svu grubost siromaštva i engleskog dvora. Svu jad Engleske u to doba.

Ovaj roman je klasik svjetske i engleske književnosti kojeg jednostavno morate pročitati. Koji se mora pročitati, jer opisuje život dvojice dječaka u Engleskoj koji dožive zamjenu identiteta i zbog kojeg dođu u nevjerojatne situacije. Roman opisuje najviše i najniže slojeve Engleske u 16 stoljeće.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlosti

Kraljica kariba

Ovih dana sam počeo da čitam novu knjigu „Kraljicu kariba”, autora Emilio Salgari. Pored što pokušavam pomalo proučavati knjige o fotografiji i kroz to obnoviti i steći novo znanje o fotografiji, u pauzama čitam prije navedenu knjigu, koja govori o nekim gusarima i njihovim avanturama.

„Kraljica kariba” je odličan roman o Crnom gusaru, koji uz obalu Južne Amerike traži pravdu za svoju braću i ljubav. Crni je gusar jedan plemić, kojem je Van Guld ubio braću. Te je krenuo u osvetnički pohod i potragu za Van Guldom. Koji mu stalno izmiče i bježi. To je ukratko o tema ovog odličnog povijesnog romana.

U pauzama proučavanja nekih knjiga o fotografiji, dobro dođe opuštanje čitanje ovog romana. Koji svojom napetom i zanimljivom radnjom jednostavno te prikuje uz knjigu i tjera dalje u čitanju. Roman je pun zanimljivih likova, koji su se priključili Crnom gusaru u pohodu i potrazi za osvetom i zadovoljenjem pravde. Roman priča priču o neprežaljenoj ljubavi Crnog gusara prema kćeri Van Gulda. Koja je završila na neprestanom lutanju morskom pučinom. Kako su tekle avanture Crnog gusara i njegove posade i drugova preporučam da pročitate u knjizi.

Mada sam prije mnogo godina pročitao ovu knjigu, ipak i danas me drži prikovanu uz sebe i da se podsjetim o čemu se radi u ovom romanu. Nema običaj da dva puta pročitam istu knjigu, ali ova knjiga je jedna od rijetkih koja me je ponovo privukla k sebi. Da se podsjetim o vremenima kada su morskim pučinama vladali gusari. I nisam do sada požalio na tom. I jedva čekam da je pročitam do kraja.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlosti

Razmišljanja

Nakon što sam odustao od romana „Staklenko”, vratio sam se čitanju knjige od Vladimira Nazora. Koju ću pokušati da pročitam dalje. Mada je dosta partizanski orijentirana, ipak ću je pokušati pročitati do kraja.

Da, definitivno sam odustao od romana „Staklenko”, jer kako sam pisao, zbog stila pisanja i govora koji se koristi u ovom romanu, jednostavno je ne mogu probaviti. Mada ova knjiga sabranih djela od Vladimira Nazora je partizanski orijentirana, pokušat ću je pročitati do kraja. Da pokušam shvatiti taj partizanski mentalitet koji je vladao za vrijeme 2. svjetskog rata i borbe ljudi i partizana protiv fašizma i njima sklonih idejama. Da pokušam shvatiti kroz te članke, pisma i sličnih djela u toj knjizi shvatiti kako su ti ljudi mislili za vrijeme svoje borbe. Ne želim ništa loše ili dobro pisati o tom pokretu. Neka im povijest i savjest sudi za njihova djela. Ja im ne mogu suditi.

Istina je da su se digli protiv fašizma, tog sramotnog pokreta koji je donio tolike patnje nebrojenom djelu čovječanstva. I još uvijek donosi patnju. I protiv tog užasnog i sramotnog pokreta moram se i dalje boriti. Jer ponovo polako uzima svog maha, nakon toliko godina zatišja. Jer taj fašizam nikad nije donio nešto dobro čovječanstvu, samo patnju, tragediju i bol ljudima koji ne dijele ideje fašizma.

Stoga trebamo se i dalje boriti protiv takvih ideja i dalje. Pokušati kroz čitanje knjiga o borbi protiv fašizma i samom fašizmu steći (mi mladi) sav užas koji taj pokret donosi. Pišem pokret, jer ne znam kojom drugom riječi bih imenovao taj užas koji je obilježio našu noviju povijest. Kako našu Hrvatsku, tako i svjetsku. Te se nastaviti boriti protiv tog užasa i sramote.

Niti partizani nisu bili bolji, pri tome mislim na događaje nakon 2. svjetskog rata. Mada je taj partizanski pokret na početku bio dobro zamišljen, ali s vremenom su ga pojedinci i vrijeme dosta iskvarili. Izokrenuli pravi razlog postanka partizana, a to je borba protiv fašizma i oslobođenje naših krajeva od fašističkog terora. Ne želim ovim riječima da opravdam partizane i da ih veličam. Ali nekako imam dojam da je u počecima možda ipak bio dobro zamišljen. Ne morate se sa mnom slagati, niti ovo nije moje konačno moje mišljenje. Možda s vremenom promijenim mišljenje. Koje ne želim drugima nametati.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlosti