Razvoj fotografije

1727. godine Johann Heinrich Schuktze otkrio je utjecaj svjetlosnih zraka ma srebrne soli. Otkrio je da je srebrni nitrat osjetljiv na svjetlo i da djelovanjem svjetla tamni. Na osnovu ovog otkrića radio je kratkotrajne kopije nekih predmeta, koji su duljim djelovanjem svjetla sve više tamnili tako da je slika postala potpuno tamna.

Carl Wilhelm Scheele, ševedski kemičar, je oko 1777. godine otkrio je da se srebrni klorid djelovanjem svjetla raspada u crno metalno srebro i plin klor, kao i to da svjetlo raznih boja daje i različita potamnjenja srebrnog klorida.

I tako je nastao temelj foto aparata i foto materijala. Te da bi se došlo do trajne slike na srebrnom kloridu ta dva otkrića trebalo je spojiti. Stoga se je nastavilo sa traganjem za sredstvima koja bi sliku učinilo trajnijom.

J. N. Niepce nije bio dobar crtač, pa se je okrenuo fotografiji. Neke slike napravio je oko 1816. godine, a prvu trajniju sliku je dobio tek 8 godina kasnije. Njegov izum je usavršio Louis Jacque Mande Daguerre, koji se je upoznao sa J. N. Niepce i njegovim izumom. Daguerre se je posebno posvetio proučavanju spojeva srebra i u čemu je 1835. godine i uspio. U kolovozu 1939. godine Daguerre je objelodanio svoje rezultate na sjednici Francuske akademije znanosti.

Njegov postupak se smatra otkrićem fotografije. A postupak je slijedeći: srebrna ili posebna ploča se polira. Te se u posebnom sanduku u potpunom mraku izlažu djelovanju jodnim parama. Tako se ploča, sada osjetljiva na svjetlo, eksponira u kameri obskuri. Dužina osvjetljavanja bila je od nekoliko minuta do jednog sata. A to je ovisilo od jačine svjetla i objekta . Time je nastala lamentna slika, koja se je u tamnoj komori razvijala u živinim parama. Živine pare djeluju u toku razvijanja na ne osvijetljena mjesta srebrnog jodida i time nastaje pozitivna slika. Da bi se ta slika napravila trajnijom, te da se ukloni ne osvjetljeni srebrni jodid ploča se kupa u otopini kuhinjske soli. Ovaj postupak kasnije se nazvao po imenu izumitelja „dagerotipija”. Slike izrađene dagerotipijom bile su vrlo ugodne s izvanrednim detaljima crteža. Na žalost s nedostatkom što se dobivala samo jedna slika, koja se nije mogla umnažati. A i strane na slici su bile obrnute.

1840. godine engleski učitelj William Fox Talbolt objavio je svoje otkriće. Njegov postupak („taibotipija”) bio je taj da se je papir izmjenično kupao u otopini srebrnog nitrata, a potom u otopini kuhinjske soli. Time je nastao srebrni klorid osjetljiv na svjetlo. Na taj se je papir kopirao crtež s pomoću sunca ili se eksponirao u kameri obskuri. Te se je razvijanjem dobio negativ slike, iz koje se daljnjim postupkom dobivao pozitiv. Tako se je slika mogla umnažati. Da bi se slika učinila trajnijom, fiksirala se je u otopini kuhinjske soli ili natrijevu tiosulfatu. Ovaj negativ pozitiv postupak je osnovica današnje fotografije.

1847. godine Victor de St. Niepce usavršio je talibopiju upotrebljavajući za podlogu negativske emulzije staklene ploče.

Slovenac Janez Puhar također je radio na istraživanju fotografije. Tri godine nakon što je Daguerre objavio svoj eksperiment, pronašao je slikanje na staklenim pločama s pomoću sumpora, joda, broma, žive i alkohola. Postupak je bio originalan, i vjerojatno bi se u svijet uveo da ga dugo nije krio. 1851. godine Janez Puhar sudjelovao je na industrijskoj izložbi u londonu, a 1852. godine Pariška akademija dala mu je diplomu i imenovala ga je svojim članom.

Englez Frederik Scott Archer 1851. godine uvodi „mokre ploče” po kolodijevu postupku na staklu, čime je riješeno dobivanje kvalitetnijih slika negativ pozitiv postupkom. Ali ovaj postupak imao je mnogo problema izvan kuće, stoga je prisililo izumitelje na pronalaženje suhog postupka.

1871. godine engleski liječnik Richard Leach Madoks otkrio je želatinsku emulziju sa srebrnim bromidom. Time je bila omogućena izrada tvz. „suhih ploča”. Ovim postupkom bila je povišena osjetljivost i mogućnost kraćih ekspozicija.

Staklene ploče su dugo vremena služile kao podloga emulzije osjetljive na svjetlo. Ali kako su staklene ploče bile dosta osjetljive zbog lomljivosti i težine, krenulo se na traženje drugih nosača emulzije. 1890. godine izbor je pao na celuloid.

Celuloid se upotrebljava kao podloga na plam-filmovima, rol-filmovima, te na perforiranom filmu. Nakon ovog otkrića podloge emulzije, došlo je do stvaranja novih tipova fotografskih materijala, aparata, objektiva o pribora.

1891. godine George Eastman, izumitelj poznate Kodakove boks kamere prodaje prve smotane filmove. Te nekoliko godina potom počinje razvitak amaterske fotografije. Te se nadalje nižu novi uspjesi na polju istraživanja fotografije i objavljuju novi izumi. Poput kinematografije, rengenska fotografija, infracrvena i ultraljubčasta fotografija, stereografija i fotografija u boji.