Nepopularni potezi

Nakon onog probnog rada početkom tjedna i njegovog odustajanja, polako sam došao k sebi. Kako je taj poslodavac rekao da navratim jedan dan da mi da nešto novaca, jučer sam navratio u upravu firme. I kao i obično nije ga bilo. I nije ni uopće dao neki nalog nekoj svojoj djelatnici upute kako da to riješi sa mnom. I na žalost morao sam se odlučiti za jedan nepopularan potez, a to je da sam ga prijavio inspekciji. Koja je zaprimila moju prijavu. I sad čekam na rezultate.

Nažalost, još uvijek neki poslodavci nisu naučili lekciju kako seodnositi prema radnicima. Posebno sada u ovo vrijeme kada mladi istari bježe glavom bez obzira iz ove zemlje zbog ponašanjaposlodavaca prema radnicima. Pitam se da li će ikada naučiti. Madačitam u medijima da si neki poslodavci konačno shvatili da ovakvimplaćama ne će zadržati i pridobiti radnike, pa su odlučili se napovećanje plača. Nada se da je to konačno neki prvi znak premaboljem odnosu prema radnicima. Jer već je odavno je to trebalouraditi. Ne čekajući da politika i vlada naprave nešto po tompitanju. Jer ni vlada ni politika ne će to nikada uraditi.

Naravno,nije samo odnos poslodavaca prema radniku razlog zašto ljudi bježeiz ove države. Već i opće stanje društva i politike. Društva ipolitike koja je još uvijek zapela u nekoj prošlosti. I iz koje nenamjerava se tako brzo i lako izvući. A da ne pišem i o nekimdrugim temama. Kao što su korupcija, odnos prema ženama i takodalje. Takoda me ne čudi kada vidim o kojim temama se raspravlja u društvu,kako ne postoji volje da se raščisti sa prošlosti, i ne postojivolja da se povijest ostavi povijesti, neprestano izmišljanjekojekakvih afera, da ljudi bježe od toga, jer im je dosta.

Da,na žalost tako je to u ovoj državi. I dok ne raščistimo sa timekao društvo, nema nam budućnosti. Ako je uopće imamo i ako onauopće postoji? Što se i ja također pitam. I to bi se svi trebalipitati.

Tolikood mene u ovom postu, čitamo se…

Lijeppozdrav i hvala na posjeti

Crnasvjetlost

Oglasi

Ovrha djeteta

Danas me je uznemirila vijest o ovrsi nedužnog djeteta, malog Cesarea. Da sam skoro puko od bijesa. I još uvijek se ne mogu smiriti. A ovih dana me je i uznemirila i vijest o pretučenoj djevojci u Zadru. A da ne pišem i o ostalim stvarima koje se događaju u Hrvatskoj.

Ali najviše me je uhvatio bijes o ovoj ovrsi nedužnog djeteta, koji će sigurno imati teške posljedice i traume ovih događaja koji su se danas dogodili, a i svi prijašnji događaji također. Ne znam što me je više uznemirilo, to što su ovršili dijete, što je policija sa stotinjak policajaca i ne znam koliko auta navalila na nedužno dijete, a dok ovog manijaka su pustili da se slobodno kreće gradom. I da je skoro ubio mladu djevojku. Ili sudstvo, koje je dopustilo da se jedna takva stvar se dogodi nedužnom djetetu. Ili roditelji, koji se prema djetetu ponašaju kao da nije ljudsko biće. Ili taj ludi čovjek iz Italije, koji nije dostojan da se naziva ocem i da odvodi dijete na ovakav način od majke.

Što god da je, danas smo bili svjedoci konačnoj propasti sudstva, prava u Hrvatskoj. Hrvatske uopće. Nikad me do sada nije bilo sram da živim u ovakvoj državi. Nikad se nisam jadnije osjećao. Da živim u državi, u kojoj policija trenira strogoću nad nedužnim djetetom, dok sudstvo i ostale institucije dozvoljavaju da se odvijaju takve ružne scene nad nedužnim djetetom. Dok se dopušta da jedan takav kreten istuče nedužnu mladu djevojku. A da ne pišem o o ostalim ružnim sličnim događajima koji su se dogodile zadnjih mjeseci i godina u Hrvatskoj.

I onda se svi čude zašto ljudi odlaze iz Hrvatske. Kako i ne bi, kad se događaju ovakve ružne scene u Hrvatskoj, kada politiku i društvo nije briga za ovakvo stanje u državi. Koja je opterećena sa prošlosti, ustaštvom, partizanima i mnogim drugim stvarima. Slažem se sa onima koji tvrde da su to jedni od glavnih razloga što ljudi napuštaju Hrvatsku. I ja bih je napustio da mogu. Ali ne želim i ne mogu.

I svi ti događaji me potiču da se trgnem i da pokušam nešto uraditi. Ali ne znam što i kako. Boli me što ljudi ne žele da se trgnu i podignu svoj glas protiv svega toga. A ako se trgnu, onda su te borbe za neke referendume ili što li već, onda su te borbe da budu gore nego li je postignut standard. I kako onda pokušati nešto u ovakvoj društvenoj atmosferi. Bore se za nerođene, a na žive zaboravljaju. A baš za te žive bi se najviše trebali boriti. Jer ako živima osiguramo bolju današnjicu, onda će i nerođenima biti bolje. Znan da će me zbog ovog mnogi osuditi, ali tako ja razmišljam. I takav je moj stav. Koliko sam u pravu ili krivu prosudite sami. I to će biti vaše mišljenje, a ja ću ostati pri svojemu.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost