Bolje ikad, neko nikad

Kako sam napisao u prošlom postu, u mladosti za vrijeme školovanja nisam bio baš neki ljubitelj čitanja. Te sam se primio knjiga tek toliko da napišem lektiru. Ali kako sam došao polako u srednju dob, te iz neke čiste dosade polako sam počeo da čitam. I kako sam sve više knjiga čitao, tako sam postao polako strastveni čitalac romana raznih tematika. Ponajviše povijesnih romana i znanstvene fantastike. I tek sada u ovoj dobi sam uvidio koliko sam zapravo propustio u mladosti time što nisam čitao. I koliko toga sam propustio time što nisam čitao. Kažu bolje ikad, neko nikad. I sa time se slažem. Jer nikad nije kasno početi čitati i tim odlaziti u jedan sasvim drugi svijet, koji ti samo knjiga može pružiti. I u tom svijetu pronaći ponekad odgovore koje ne možemo pronaći u stvarnosti. Ali time ne moramo bježati od stvarnosti, jer ipak u njoj moramo živjeti.

Ovih dana sam počeo da čitam Ivu Andrića. Prva knjiga koja mi je došla u ruke jest neka zbirka pripovjedaka. Nemirne godine, Veletovci, Čilim, samo su neki od naslova u toj zbirci. I moram priznati da su me iznenadile ove pripovijetke sa svojom radnjom i opisom prošlosti. I koje su me pomalo odmah uvjerile zašto je Ivo Andrić dobio nobelovu nagradu za književnost. Znam da je još rano da dam ikakvu kritiku na sva djela tog autora, a i da nisam neki profesionalni kritičar, ali ipak sam oduševljen njegovim stilom pisanja i odvijanja radnje. I potvrdu zašto je dobio nobelovu nagradu.

Ja nisam neki profesionalni kritičar, i sve ove dojmove koje ću pokušati napisati o pročitanoj knjizi su samo moj amaterski dojam o knjizi. I pokušaj da izrazim svoje dojmove o knjizi, te da vas potaknem da pročitate tu knjigu. Jer šteta bi bilo da knjigu samo pročitam, a da ne podijelim u nekom obliku teksta svoje dojmove o knjizi sa drugim ljubiteljima knjiga i čitanja. A koliko ću imati uspjeha u pisanju svojih dojmova, procijenite sami.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Oglasi