Ljudi su takvi kakvi i jesu

I tako ovih dana sam polako počeo raditi i sav sam u znaku tog posla i prilagodbe života tom novom poslu. I to je najljepša stvar koja mi se je dogodila ovih tjedna. U ovih nekoliko zadnjih poslova pokušavam svjedočiti nekim događajima koje sam proživio zadnjih mjeseci u svom životu.

Nisam od onih koji jadikuju oko svake sitnice i problema. Nema smisla da se prepustim očaju i jadu. Koji me može dovesti do ludila, depresije i inih stvari. Istina je da sam zadnjih mjeseci dio dosta depresivan. I ta nezaposlenost me je dovodila do očaja i ludila. Ali nastojao sam da se ne prepustim tome. I uvijek sam gajio nadu da će se već negdje zalomiti i dobiti neki posao negdje već. Samo sam trebao biti uporan u slanju molbi i odlasku na intervjue za posao. I to se je ostvarilo.

Nije me sram raditi posao čistača, i nije sramota raditi taj posao. Kao i svaki drugi posao. Dok god da ga se pokušava i trudi raditi što je bolje moguće. I nastojati kritike ne uzimati k srcu, bilo da su pozitivne ili negativne. Kritike od strane kolega i poslodavca su normalna stvar u svakom poduzeću. Također i trač partije. Uvijek treba da se držiš na distanci od njih. Mada će ih uvijek biti svih vrsta. Jer ljudi su prokleti. Nisu svi, ali su takvi. Ima i onih dobrih ljudi i kolega koji su ti spremni ti pomoći i sa njima treba njegovati kolegijalnost. A one zajedljive treba izbjegavati i biti suzdržan prema njima.

Ispočetka je sve sjajno i bajno sa kolegama na poslu. Ali kako vrijeme odmiče, polako se svi razotkrivaju u svom ponašanju, karakteru i inim stvarima. Te se tako polako pokazuje sa kime možeš bolje surađivati, a tko su pravi gnjavatori na poslu. Neki će te na lijep način upozoriti na pogreške i dati ti savjet. Dok neki drugi će uvijek vrebati priliku da ti smjeste neki problem i uživati u tvojim pogreškama. Nikad ne treba drugima uzeti za grijeh neku pogrešku i veseliti se tuđoj nevolji na poslu. Jer i ti si mogao biti na tom mjestu kolege ili se je sve to tebi moglo dogoditi. Stoga je dobro da uvijek ostaneš miran na to. I da sam izvučeš lekciju iz toga, da se i tebi be dogodi ista stvar.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Oglasi

Sretan zbog posla

Sretan sam da sam dobio posao prije jedno desetak dana. Dobiti danas posao je poput osvajanje jack pota na lutriji. Jer unatoč odlasku ljudi u inozemstvo još uvijek je teško pridobiti budućeg poslodavca da te zaposli. Kao što sam pisao uvijek postoji neki razlog da te ne zaposli. Dijelom zbog konkurencije, dijelom zbog izbirljivosti poslodavca.

Da, presretan sam da sam se zaposlio i da me je sadašnji poslodavac zaposlio i pružio mi priliku da se dokažem na ovom poslu. I na tome sam zahvalan. Sad mi predstoje dani i tjedni dokazivanja na poslu da me poslodavac zadrži što dulje na poslu. I da mu ne pružim priliku da mi da otkaz. Ta mogućnost će uvijek visjeti mi nad glavom, jer uvijek postoji neka mogućnost koja će me možda koštati posla u ovoj sadašnjoj firmi. I na to moram paziti cijelo vrijeme i biti oprezan.

Posao nije tako težak. Od svih poslova koje sam do sada radio ovo je najlakši posao koji radim. Radim u nekom servisu za čišćenje. I trenutno radim na čišćenju nekog pogona u okolici grada. Jedino što je naporno to što se tijekom radnog vremena dosta i puno na hodam. Jer pogon je veliki. A i dosta odgovoran. Ali vjerujem da ću se naviknuti na to. Jer ipak ovi mjeseci bez posla ostavili su traga na meni. Fizički sam se dosta zapustio. I sada treba da se ponovo naviknem na posao i steknem neku kondiciju, rutinu na poslu. Ali to će doći s vremenom i radom na poslu.

A i u privatno vrijeme isto, jer sada moram sve polako prilagođavati tom poslu. Sve svoje privatne obaveze prilagođavati poslu. Da mi odlazak na posao i boravak i rad na poslu ne trpe. Ne bi mi trebalo da već nakon dva tjedna dobijem otkaz. Jer to bi mi bio udarac, od kojeg ne znam kako bih se oporavio. I to je još jedan razlog za borbu za opstanku na ovom sadašnjem poslu, dok ne vidim što ću i kako dalje. A i životni troškovi me isto na to prisiljavaju. Kako i sve vas ostale.

Bez zadnjeg posla sam ostao jer sam bio na bolovanju. Naime, nakon nekih desetak dana, najvjerojatnije na poslu, sam pokupio neku bakteriju. Jer sam radio sa nekim sirovim mesom. Unatoč mjerama opreza, na žalost pokupio sam tu bakteriju i morao sam prisilno na bolovanje od zahtjeva doktora i nekog zakona koji je to zahtijevao. Baš kada sam se oporavio i zatvorio bolovanje, banuo mi je u kuću neki gospodin sa nekog zavoda za zdravstvo i rekao mi je da sam pokupio tu neku bakteriju i pokazao neki nalaz u kojem se je to moglo vidjeti. Te kada je čuo gdje radim rekao mi je da na žalost ne smijem sa tom bakterijom na posao. I da moram nazad na bolovanje. I o tome sam obavijestio poslodavca, ali to ga nije spriječilo da mi da otkaz po isteku ugovora za posao. I tako sam ostao na žalost bez tog posla.

Pišem ove retke prvenstveno da kroz te riječi svjedočim što sam sve proživljavao i sa čime sve se suočavao zadnjih osam-devet mjeseci svog života. Ove riječi i retke nemojte shvatiti kao neko žalovanje, već kao svjedočenje kroz što prolazim. Da podijelim iskustvo sa svima vama. Jer ne želim šutiti, nemam mi smisla držati sve to u sebi. Jer to me može psihički dosta uništiti.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Osam mjeseci

Bio sam bez posla oko osam mjeseci. Osam dugim i teških mjeseci. Osam mjeseci borbe sa poslodavcima da me zaposle. Osam mučnih mjeseci borbe sa svakodnevnim problemima oko plaćanja računa i ostalim problemima koje donosi nezaposlenost.

Bilo mi je teško ovih osam mjeseci, ali nisam se želio žaliti i jadati. Jer to nije bilo rješenje. Nosio sam tu muku i borbu u samom sebi. Borbu za opstanak na životu. Jer to nije bio život. To je bilo vegetiranje života, življenje kome. Bilo mi je mučno gledati i slušati kako drugi rade, a ja moram voditi uzaludnu borbu sa poslodavcima da im dokažem da sam dovoljno dobar kandidat da me zaposle. Ali ništa nije pomagalo. Što god govorio na intervjuima nije davalo rezultata. Uvijek su drugima pružali priliku da se dokažu kroz rad, a ja ostao gubitnik. Ali konačno prije jedno desetak dana pružili su mi ovi sadašnji poslodavci priliku da se pokušam dokazati kroz rad. Te mi sada slijedi borba kroz dokazivanje da mogu raditi ovaj posao. Za koju se nadam da ću uspjeti dobiti.

Teško mi je bilo slušati neke moje poznanike i prijatelje kako se muče na poslu, a ja sam bez posla. Mučno mi je bilo to slušati. I to me je izjedalo i činilo svakim danom sve jadnijim. I to je ostavilo traga na meni. Jer sada moram se ponovo navikavati na novi posao i ponovo na radne obaveze. Ostavilo je to traga na meni psihički i fizički, jer sam počeo gubiti nadu. Fizički sam dosta se zapustio, jer nisam radio. I sada ponovo se moram navikavati na rad, da ponovo prilagođavam sve prema novom poslu. Fizički sam dosta propao jer nisam radio i sad moram ponovo stjecati kondiciju, fizički ojačati. Da steknem neku rutinu u životu, kako privatno tako i poslovno.

Ni jedan posao nije lagan, ni u jednom poduzeću nije lako raditi. Odgovornost prema poslu, nositi se sa prohtjevima poslodavcima, truditi se da radiš kako treba i da što bolje odradiš svoj dio posla. Nositi se sa kritikama kolega na poslu, nositi se sa kritikama poslodavca. Kako onim dobrima, tako i onim lošima. Tračanjima kolega na poslu. Nositi se sa time da li ćeš dobro raditi i odraditi svoj dio posla, da poslodavcu ne pružiš priliku da ti da otkaz. A i ako dobro odradiš svoj dio posla, još uvijek nemaš garancije da ćeš ostati na poslu, jer uvijek postoji netko ili nešto što če ti podmetnuti otkaz. Pritisci sa svih strana da radiš kako treba, da ne pogriješiš u nečemu ili tko zna kakav ini pritisak koji će te razoriti.

U ovih osam mjeseci bilo je prilika u kojima sam skoro dobio posao, ali iznenada nakon nekoliko dana su mi javili da me ipak ne će zaposliti. Što se je dogodilo da su se predomislili, nikad nisam saznao. I to je dosta bilo uznemiravajuće, jer to je bilo poigravanje sa mnom nije bilo lijepo. Poigravanje u takvim slučajevima sa kandidatima za posao je stvarno žalosno i jadno od tog i tih poslodavaca. Nemam riječi kojima bih opisao tog poslodavcima, ne znam kojim riječima bih opisao tog poslodavca. I nije vrijedno uopće trošiti riječi na tog poslodavca, jer će ga jednog dana možda pogoditi neka kletva koja će ga uzdrmati, nadam se.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Koristan osjećaj

Sjedim za kompjuterom i razmišljam što da napišem u ovom postu. Kako sam cijeli ovaj tjedan radio podnevnu smjenu, na žalost nisam bio u mogućnosti da čitam knjigu koliko sam želi. Što je pomalo dobro, jer sam se malo odmorio od čitanja. Jer zbog obaveza, kako privatnih tako i poslovnih nisam imao baš vremena da se posvetim čitanju.

Da, na žalost ovaj tjedan nisam imao vremena za čitanje knjige onoliko koliko sam želio i navikao da čitam. Što je donekle i dobro, jer sam se malo odmorio od čitanja. Dobro je ponekad uzeti nekoliko dana odmora od čitanja, da se malo predahnemo. Jer kao i u drugim poslovima, i u čitanju se može dosta umoriti. Što uzrokuje gubitak koncentracije. A i nakon odmora ponovo nam se može javiti žar i želja za daljnje čitanje. Jer čitanje mora biti užitak, a ne neka obaveza i briga. Naravno sa čitanjem obogaćujemo svoj rječnik, svoju kulturu, svoj život. Čitanje je nešto najljepša aktivnost koju možemo imati u slobodno vrijeme.

Kako sam počeo raditi, tako su počele i one slatke brige oko odlaska na posao, slatke brige rada na poslu, koje su uobičajene u svakom poslu. Te onaj užitak umora na kraju smjene kada ideš kući da se odmoriš i da si odradio još jedan dan. Sa nadom da ćeš dobiti plaču na vrijeme, ma koliko ona mala bila. Te da ćeš moći platiti račune, nešto si priuštiti što ti treba u životu. Ako si čovjek može išta priuštiti u životu sa ovim malim plaćama. Jer plaće su male, ali čovjek mora da bude sretan da je dobije.

Zadnjih nekoliko mjeseci sam bio korisnik Centra za socijalnu skrb. I moram priznati da ovo nije život. Barem u mojem slučaju. Naknada nije bila dovoljna da si pokriješ ni ono najosnovnije u životu. I to je bilo vegetiranje u životu, i daleko od života koji bih morao i mogao imati. Tako da mi je ovaj posao samo poticaj u životu da se što prije skinem sa socijalne skrbi, jer mi je postalo mučno u životu tih nekoliko mjeseci. Jer dok su drugi radili, ja sam gubio vrijeme uzalud. Vodio rat sa vjetrenjačama u vidu poslodavaca, da me zaposle i pruže priliku da im se dokažem na poslu i djelu. I bila je to uzaludna borba, koja je na kraju ipak rezultirala da sam kod sadašnjeg poslodavca zaposlim i pokušam dokazati da me što dulje zadrži na poslu. I da tako nešto pokušam ostvariti u životu.

Lijepo je dobiti priliku da radiš negdje i da se osjećaš korisnim. Jer ovi mjeseci bez posla i na socijali su me jako psihički ubijali, jer nisam nigdje radio i osjećao se bijedno i jadno. Da nije bilo knjiga i romana, vjerujem da bih poludio do kraja. Knjiga mi je barem malo i na kratko davala neku utjehu i bijeg od svakodnevnih briga. Te pružala neku utjehu i veselje koju nisam drugdje nalazio. Lijepo se je osjećati korisnim i da si negdje koristan. Ma koliko težak posao bio, ma koliko sve naporno bilo.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Novo vrijeme

Ovih dana sam nakon nekoliko mjeseci ponovo počeo raditi. Kao i u prijašnjim poduzećima i ovdje se ponovo ovih prvih dana i tjedana moram navikavati na novu radnu sredinu, učiti o poslu i uvoditi u posao, upoznavati se sa kolegama i kolegicama na posao i suočavati se sa ostalim problemima kod početka rada u novom poduzeću i radnoj sredini.

Danas dobiti posao je prava lutrija. Dobiti posao je poput zgoditka na lutriji. I čovjek mora da bude sretan da dobije posao. A i plaču. Jer i dalje je problem sa poslodavcima i sa njihovim odnosom prema radnicima. A da o ostalom ne pišem, poput odnosa vlasti prema građanima po pitanju zakona, poreza i inih stvari. Tako da dok se sve to ne popravi nema nam boljitka po svim pitanjima. Moramo se svi početi buniti da se sve te stvari poprave. I dati svima na znanje da se ovako više ne može. Kako prema vlasti, tako i prema poslodavcima i općoj klimi u državi. Ali ljudi su depresivni i ne vide da bi im moglo biti bolje, pa radije trpe. A to nije dobro. Moramo se početi svi boriti da nam bude bolje, jer bez borbe nećemo ništa postići.

Na žalost, sa početkom rada na novom poslu, ne ću se moći posvetiti čitanju knjiga onoliko i onako kako želim. Onako i onoliko koliko želim. Jer posao iziskuje dosta vremena tijekom radnog dana i tjedna. Ali vjerujem da ću s vremenom uspjeti da nađem vremena da pročitam neki dio knjige. Da se posvetim čitanju knjiga koliko toliko. Idućih dana i tjedana ću se morati naviknuti na novi način života. Morati ću si organizirati svoje vrijeme, kako privatno tako i poslovno, svoj život. Jer posao je ipak najvažniji. I sve nekako posvetiti tom poslu. Organizirati drugačije sve svoje obaveze, slobodno vrijeme na novi naći. Uskladiti sve svoje obaveze. Do sada sam sve mogao mirnije da radim i da se organiziram. Jer nisam imao posao. A sad je sve drugačije. Te mi slijede dani i tjedni usklađivanja.

Sretan sam da sam dobio posao, jer danas bez njega ništa ne možeš. Život bez posla nije život. A opet je dosta naporan. Raditi za minimalac, ali opet pomalo je možda i to bolje, nego život bez ikakvih prihoda. Zapravo i jeste tako, bez prihoda i plače život nije nikakav. To je mućenje do krajnjih granica života. Računi se ne će sami platiti. Jesti se mora, živjeti se mora. Ali nitko nije rekao da je život lagan. Život je pun nevolja i problema. Ali može biti i sretniji i bolji, samo ako se znamo snaći u životu. Posložiti sve u životu. A to je pravo umijeće.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Biti uporan

I tako ja mučim muku sa poslom i borbom da dobijem i pronađem neki posao već godinama. Ako ga i dobijem, još brže ga i izgubim.

Na žalost, u prijašnjem poslu nisam želio i tražio bolovanje i bolest. Jer mi nije trebala još ta muka po pitanju bolesti i bolovanja. Ali ipak me je pogodila ta neka bakterija, koju sam dobio na poslu. Jer ta bakterija je vezana uz to neko meso. I morao sam je nekako tamo dobiti, unatoč mnogim mjerama opreza. Ali što ću sad, kako je došlo, tako je i prošlo. I nije mi drugo preostalo nego da se bacim u potragu za drugim poslom. Za kojeg se nadam da će se brzo pojaviti.

Jer evo gotovo da ne prođe tjedan, a da ne budem na nekom razgovoru za posao. I samo je pitanje vremena kada će se zalomiti mi prilika da negdje počnem raditi. I onda će si trebati dati truda da se dokažem da me zadrže što duže na tom poslu. Što bih jako volio, jer biti ovako bez posla i na socijali nije rješenje. Već vegetiranje. A dok radiš imaš barem neke šanse da i zaradiš i da nekako pokušaš preživjeti sa tom bijedom od plače.

Pišem bijedom od plače, jer to i jest, bijeda i sramota od plače. Koja nije dovoljna da preživiš do iduće plače. A kamoli da se upusti u nešto više. U neku investiciju oko uređenja stana u kojem živiš. Ako imaš tu sreću da živiš u nekom svom stanu i nisi podstanar.

Poput mnogih sugrađana i ja sam razmišljao o odlasku u inozemstvo. Ali nakon nekog vremena razmišljanja zaključio sam da nisam za to. U svojim godinama da krenem iznova u nekom novom društvu, mjestu ili državi, koja je sasvim drugo od mjesta u kojem trenutno živim. Te da tamo počinjem graditi život iznova, i sve iznova počinjem raditi. To nije za mene. Mada bi mi možda bilo lakše i drugačije, ali ipak otići negdje gdje ne poznaš nikoga i ništa, to nije za mene. Možda sam u krivu, možda u pravu, to sami procijenite.

A da krenem u neki svoj posao, da pokrenem neki svoj posao je opet druga priča. Jer pokrenuti posao u ovakvoj atmosferi koju stvara ova naša vrla vlada je ravna ludosti. I od same pomisli na takvo što već stvara neko stanje ludosti kod čovjeka.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlosti

Dvostruka oštrica

Osim što piše ovaj blog, pišem još jedan, pod istim nazivom. Na kojem uglavnom pišem o svojim hobijima i sličnim temama.

I tako u jednom od prijašnjih postova pita me jedna blogerica kako ide moja potraga za poslom i kako je zdravlje i slično. Da su ovi postovi samo o hobijima. Jer to je više interesira. Priznajem joj pravo na to. Ali nema se puno što pisati, jer sve je na nekoj rutini zapalo pa nemam puno što da pišem o kako napreduje moja potraga za poslom, a zdravlje je tu gdje i jeste.

Evo već skoro će biti četiri mjeseca kako sam ponovo bez posla. Zadnji posao sam izgubio zbog neke bolesti i bolovanja. Naime, radio sam u jednoj industriji mesa. Na žalost kako mi nisu platili propagandnu poruku, ne mogu da im spomenem ime. Negdje nakon dva tjedna od početka rada sam završio na bolovanju, jer sam dobio vrućinu, a proljev. Bilo je još nekih simptoma. I kako to biva doktorica me je poslala na bolovanje i da odnesem na pregled svoju stolicu. Nalaz smo čekali dosta dugo. Ali kako mi se je stanje popravilo odlučio sam da se vratim na posao.

Ali dan nakon zatvaranja bolovanja došao mi je kući neki gospodin iz nekog zavoda za javno zdravstvo (ili kako se već zove) i obavijestio me da imam neku bakteriju i da ne smijem se vratiti na posao, dok je se ne riješim. I tako ponovo sam morao otvoriti bolovanje. Ali kad je došao dan da mi se produži ugovor, zvali me iz firme da me ne će produžiti ugovor zbog bolovanja i bolesti. I tako sam ostao bez posla.

I tako evo već skoro četiri mjeseca traje moja potraga za poslom. Uzaludno. I sve se svodi na slanje molbi i pokoji odlazak na razgovor za posao. I na to se sve svodi, pa nemam baš neke teme da piše kako ide moja potraga za novim poslom. Jer sve je jedno te isto. Pa nekako nemam inspiracije da pišem svaki čas o tome.

Da stvar bude gora, u međuvremenu mi je postavljena dijagnoza tahikardije na srcu. Što me je pomalo uznemirilo, jer pored svih briga samo mi je još ta bolest trebala. I tako nakon te dijagnoze počeo sam sa liječenjem i uzimanjem neke terapije. Kako baš nemam iskustva sa tom bolesti, što ona znači, moram se u hodu učiti o njoj. Ali znam toliko da je ozbiljna stvar i da moram liječiti.

E sad tu dolazi na red zašto takav naslov ovog posta. Naime, zbog te bolesti mi je dosta otežana prilika za dobivanjem novog posla. Pored svih drugih prilika koje mi otežavaju dobivanje posla, ova bolest je samo još više pogoršava situaciju. Ako spomenem ovu bolest na razgovoru za posao, mogu zaboraviti ovaj posao, jer me nitko ne će zaposliti. A ako prešutim, opet se mogu oprostiti od posla, jer sam prešutio tu bolest poslodavcu. Koji ne želi da ima jednu takvu bolesnu osobu u firmi. I to može shvatiti kao nepovjerenje prema sebi i firmi. I kao znak da nisam čovjek od povjerenja. I sad što mi je činiti. To je dvojba koja me muči već skoro dva mjeseca.

I evo tako se već mučim sa tom potragom za poslom već mjesecima i tim dvojbama. Kojima ne mogu naći odgovora. A za otvaranja neke svoje firme nemam početnog kapitala i ne znam kako doći do početnog kapitala. A da o ostalome ne pišem.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlosti