Svaštara 10. dio

Večer je. Dani polako idu dalje. Radni tjedan se je zahuktao. Ali ne žalim se. Mada je tek neki početak radnog tjedna, a ja već jedva čekam da dođe vikend. Jer sam već sada sav umoran. Ali ne ću se žaliti. Sretan sam da imam neki posao. A i da se obaveze polako rješavaju. Barem neke od njih.

Početak ovog radnog tjedna je naporan, a ja sam sav umoran i jadan. Najveći problem mi radi noga, na kojoj sam dobio neki žulj prošli vikend. Pa ne mogu dobro hodati. Ali izdržati ću nekako do vikenda, pa ću se onda malo odmoriti. Glavno je da imam posao. Jer danas imati posao je sreća, koja se ne da opisati.

Unatoč mnogim problemima, ipak nekako pronalazim vremena da rješavam neke životne probleme. Neki se kompliciraju i zavlače, ali riješit će se nekako. Samo treba biti uporan. Nakon nekoliko dana borbe uspio sam konačno i zatvoriti neki račun i podmiriti neka dugovanja o tom računu. Tako da se sada nadam da će mi biti lakše od njega.

Koliko mi to vrijeme dopušta, polako se navikavam na novi mobitel. Za sada sam donekle zadovoljan sa njime. Mada je dosta težak i veliki. Što mi pomalo odgovara, jer ga osjećam u ruci i džepu. Programe još istražujem, a jedino što mi se sviđa kod njega glasnoća zvona i zvuka kod razgovora sa drugim sugovornikom sa kojim pričam. Jer mi omogućava da ga dobro čujem, što kod starih mobitela nije bilo baš najbolje. O ostalome ću još pisati, a i kako se mobitel zove.

Zadnjih dana sam u nekoj napasti da se odvažim na pokušaj da osnujem neki svoj posao i firmu. Ne kažem da je ovaj sadašnji posao loš, ali nekako nemam sa njime dovoljno slobode koliko bi htio i želio imati. A i plača je mala, minimalac. Ali moram biti sretan da ga imam. Ali ipak, nekako nisam baš sretan i zadovoljan na poslu. A opet imati svoj posao nešto je drugo. I nije se lako samo tako odlučiti na njega. A i pokrenuti ga. Sve ima svoje dobre i loše strane. I o tome treba dobro razmisliti. Jer nije lako se odlučiti na takav potez.

Još uvijek razmišljam o kupovini nekog novog i boljeg fotoaparata. A opet potreban mi je i auto. Tako da je nastala jedna velika dilema. Kupiti prvo auto, pa fotoaparat. Ili nekako krenuti u kupnju oboje. A i o tome ću morati dobro razmisliti. A što će ispasti, što ću odlučiti, još ću razmisliti i vidjeti.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Svaštara 6. dio

Privatne i poslovne obaveze me jednostavno sprječavaju da se posvetim čitanju knjiga onoliko koliko bih se želio posvetiti tome. A isto je tako i sa pisanjem onog teksta o kojem sam pisao u prijašnjem postu. Na poslu se doslovce toliko iscrpim, da jedva dođem kući. A privatno me neke obaveze tjeraju da se više njima posvetim, nego svojim omiljenim hobijima.

Da, zadnjih nekoliko tjedna toliko mi se je nakupilo nekih obaveza, da se jednostavno ne stignem posvetiti svojim hobijima onoliko koliko bih želio. O samim obavezama ne bih pisao. Jer nisu baš za javnost. Ne volim baš pisati o njima, ma koliko god da me muče. A i nije baš dobro pisati o njima. Bilo da se radi o poslovnim ili privatnim obavezama. Jer zbog njih mogu imati samo dodatne neprilike u životu. Pored svih tih obaveza, ne trebaju mi dodatne neprilike.

Jedva da uspijevam naći malo vremena da napišem neki tekst za ovaj blog. Što mi je žao, jer volio bih više pisati za ovaj blog. I posvetiti se njegovom uređivanju. A i za ostale neke hobije isto. Ali što ćeš, život je jedna velika borba za opstanak u ovom okrutnom svijetu.

Svijet je postao zadnjih godina dosta okrutan. I postaje sve okrutniji. Nakon smrti oca, koji je umro prije otprilike 12 godina, odmah mi je postalo jasno da me čeka jedna velika borba za opstankom. Da mi život ne će biti lagan, već pun borbe, dilema, problema i teških odluka u životu. Lakih i teških oproštaja od nekih bližnjih. Ali nisam znao koliko će biti težak i naporan. I sad tek vidim koliko je život težak i naporan.

Da, nakon smrti oca, odmah sam znao sam da će mi život biti toliko težak i naporan. Ali da ću morati da pokopam nećaka, nekih mjesec dana prije njegovog rođendana, to nisam očekivao. A i da bi skoro izgubio i njegovu cijelu obitelj također. Mada ide već četvrta godina od tog teškog i žalosnog događaja, bol ne popušta. Bol ne jenjava.

Ne prođe dan, a da se ne sjetim nećaka i svih tih teških trenutaka. Ne prođe dan a da se ne sjetim nećaka, svog tog njegovog veselja i radosti koje nam je donio u svom kratkom životu. Svu tu njegovu dobrotu i nevinost kojom je bio okružen. Bio je dobar dečko, na veselje i ponos svojim roditeljima i sestrama. I koji nas je prerano napustio. Možda ću skupiti hrabrost da pišem jednom prilikom o tom događaju koji je prethodio njegovom preranom odlasku.

Da, težak je život. Pun borbe za opstanak, donošenja teških odluka, vječna borba sa vjetrenjačama. I ponekad poklekneš, ali nakon toga se moraš ipak nekako podići. Jer život ide dalje, mora ići dalje. Ma koliko je teško.

Još uvijek tražim neki dodatni posao, koji bih mogao raditi u slobodno vrijeme. I koliko mi to životne obaveze donose. Stoga, ako netko ima neku ponudu za neki posao neka mi se javi na adresu elektronske pošte: tvz.majanric@gmail.com . U obzir dolaze samo ozbiljne ponude.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Svaštara 5. dio

Ni tijekom ovih radnih dana na žalost nisam stigao da pročitam nešto od knjige. Neke privatne obaveze su me u tome spriječile. Obaveze koje sam morao da riješim. Ali ne žalim se, jer sam uspio da riješim neke nagomilane probleme, za koje se nadam da se više ne će ponoviti. I da će se sada polako početi vraćati u neku normalu.

Da, ni ovih dana u tjednu nikako da nisam uspio pronaći malo vremena da pročitam dio ove knjige koju čitam. Jer su me neke privatne obaveze prisilile da ih riješim. Što mi je pomalo drago, jer sam time počeo da rješavam te neke nagomilane probleme. I za koje se sada nadam da se ne će ponoviti i da će ih ne će biti ponovo neko vrijeme. I da ću ih uspjeti na vrijeme podmirivati.

Jedan od razloga što sam ih počeo rješavati jest u tome što sam se zaposlio. I što mi je taj posao počeo pomagati da rješavam te probleme. I da redovito podmirujem te neke obaveze. Drago mi je da mi taj posao pomaže da dovodim u red taj svoj život. Koji je bio u nekoj vrsti kaosa. Te što sam se počeo rješavati tog kaosa.

Mada će proći još nekoliko mjeseci da dovedem u red te neke obaveze. I samo treba biti strpljiv i pažljiv i uporan i pametan. I jednog dana će se možda dovede u neki red. Mada su se u međuvremenu pojavili i neki novi problemi, ali nadam se da će se i oni s vremenom riješiti. Samo moram biti strpljiv, sa nadom da će i drugi pokazati strpljenje. Što sumnjam da će pokazati, jer nisu baš razumljivi.

Mada me u zadnje vrijeme drži i neka zabrinutost. Posebno zbog ove pandemije koja se je pojavila. Jer baš kada me je krenulo, ta pandemija mi je poremetila planove. Jer utječe i na posao. Ponovo se dosta priča o toj nekoj ekonomskoj krizi, koja će ponovo ostaviti traga na svemu i svačemu. I zbog toga sam zabrinuti za posao, da ga ne izgubim. Jer kao i sve druge firme, i ova firma u kojoj radim prolazi kroz svoje probleme. I zbog kojih ne znam da li će se u skorije vrijeme uspjeti oporaviti ta firma u kojoj radim.

Ali dosta o tome. Znam da će biti teško idućih mjeseci. Ali neki događaji koji se odvijaju zadnjih dana i obaveze koje sam polako počeo rješavati ulijevaju mi nadu da će se možda uskoro sve nekako popraviti.

Još uvijek pokušavam promijeniti neke navike u životu. I za te promijene navika trebat će još neko vrijeme. Jer ne možeš u nekoliko dana da ih sve promijeniš. Za to treba nekoliko tjedana i mjeseci. Mada u nekim navikama popuštam, ali uvijek se nastojim vratiti na taj put da ih promijenim. Za što treba upornost i strpljenje.

Jedna od promjena je i u tome da si popravim prehranu. Koja je jako loša. I nastojim zadnjih dana polako da sve više uključim u svoju prehranu i voće i povrće. Za voće je nekako lakše, samo treba steći naviku da ga umjesto slatkog više kupujem i konzumiram. Ali za povrće će biti malo teže. Jer još uvijek moram naći načina da si ga mogu pripremati nekako. Jer ne možeš neko povrće jesti sirovo. Ali ipak ga nastojim uključiti u prehranu što više.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

U potrazi za dodatnim poslom

Polako popuštaju mjere oko ove pandemije oko tog nekakvog virusa. I sve se polako vraća u neku normalu, ako se to tako može nazvati. Mada prema svemu što čitam ne će biti sve isto i nije sve isto. Ali vjerujem i nadam se da će se sva ta strka oko tog virusa uskoro stišati i moći ćemo se posvetiti normalnom životu. A ja polako sve više ponovo razmišljam o tome da si pokušam pronaći neki dodatni posao, sa kojim bih si pokušao zaraditi neke dodatne novce.

Da, sva ta strka oko tog nekakvog virusa u Lijepoj našoj polako popušta i taj neki nacionalni stožer polako donosi mjere za ukidanje tih donesenih mjera. Pišem ovako, jer zadnjih dana sve više polako taj stožer postaje sve drugo, osim ono što bi trebao da bude. Istina je da je taj virus izgleda dosta opasan. I da treba da pazimo na svoje zdravlje. Ali ne mogu se oteti dojmu da je možda sve prenapuhano. I sve se više slažem sa onima koji pričaju i govore da je sve prenapuhano i ine stvari. Tako da sam postao sve veći skeptik oko svega toga.

Ionako treba paziti na svoje zdravlje, tu se slažem. Ali ne treba oko svega stvarati neku paniku i paranoju. Jer to može dovesti do tko zna čega. Tako da bi se trebalo prema svemu tome drugačije postaviti. I ne dovoditi u zabludu sv nas.

Ali dosta o tom virusu i oko njega. Mene sve više interesira to kako da si nađem neki dodatni posao. Pisao sam da sam se početkom godine zaposlio u jednoj tekstilnoj firmi. I plača nije baš velika, to ne moram ponavljati. Ali sretan sam da imam posao. Jer kako stvari stoje tko zna kako će biti u budućnosti. Ali nije stvar samo u tome.

Kako je mala plača, a troškovi života nikako da postanu manji, prisiljen sam razmišljati o tome da si pronađem neki dodatni posao. Ovih zadnjih godinu dana ostavilo je tragove na mojim financijama. Pa sam prisiljen da pokušam pronaći neki dodatni honorarni posao. Pa sam se odvažio da u ovom postu pišem i na ovu temu da sam počeo da tražim taj neki dodatni posao.

Stoga ovim putem bih oglasio (ako se tako smijem izraziti) oglas u kojem tražim neki dodatni posao koji bih pokušao raditi. Kako živim u Varaždinu, prednost dajem firmama sa područja grada Varaždina. Jer trenutno nisam u stanju da si pronađem neki posao dalje od tog grada.

A što sam spreman raditi? Voljan sam razmotriti posao oko čišćenja poslovnih prostora ili održavanja okoliša poduzeća. Imam nešto iskustva u pakiranju raznih proizvoda, voljan sam pomoći i oko raznih selidbi i sličnih proizvoda. A i ako treba nešto raditi preko kompjutera, poput unosa nekih podataka ili sličnog. A i spreman sam razmotriti i neki drugi posao. sve zavisi o čemu će biti riječ.

Sve cijenjene i ozbiljne ponude prihvaćam putem adrese elektronske pošte: tvz.majnaric@gmail.com . Ponavljam da dolaze samo ozbiljne ponude i ništa drugo.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Svaštara 4. dio

Prošao je još jedan radni tjedan. Bio je naporan, ali ne žalim se. Obično na ovom poslu nije radna subota, osim iznenada i izuzetak. Tako je i danas silom prilika bila radna subota za moj dio skladišta u kojem radim. Ali ipak se odlučio da odem na posao danas, sa nadom da će mi biti plaćena ov subota. Što ću vidjeti idući mjesec.

Ne znam koliko sam pisao u prijašnjim postovima, ali početkom ove godine sam se uspio zaposliti u jednoj tekstilnoj industriji u Varaždinu. I koliko sam shvatio, u tom djelu te firme u kojem radim nije običaj da bude radna subota. Ali ovaj tjedan je silom prilika morala biti radna subota. Pa sam ipak pristao da ju odradim sa još nekoliko kolega. A da li će biti plaćena i koliko, vidjet ću idući mjesec kada dobijem plaču.

U današnje vrijeme je svaka kuna i lipa dobro došla. Pa je i to dio razloga zašto sam pristao da ju odradim. Sa nadom da će biti nešto plaćena. Ali moram priznati da baš i ne gajim nadu da će biti velika dnevnica. Jer u današnje vrijeme poslodavci se baš ne trse da odmah i dobro plate prekovremeni rad.

A sad slijedi i kratki odmor preko ostatak vikenda. I nadam se da ću se uspjeti odmoriti. A i konačno pročitati nekoliko stranica romana „Kletva”, autora Augusta Šenoe. Koju nisam pročitao cijeli tjedan, zbog raznih obaveza. I moram priznati da mi nedostaje to što nisam čitao onoliko koliko sam želio. Ali obaveze su prioritetne. Bile one prema poslu, bilo one privatne. Tako da jedva čekam da pokušam bar malo zadovoljiti ovu strast za čitanjem.

Ali barem sam pokušao pisati ovih dana. Ponajviše za ovaj blog. Znam da nisu mi tekstovi bili baš kvalitetni. Ali s vremena na vrijeme mora se pojaviti kriza u pisanju. I koja za nestati kako je i došla. Također sam i zapustio i pokušaj pisanja neke svoje priče ili što li će već iz toga izaći. Jer volio bih, a i želio da pokušam napisati neku priču ili roman, kroz koji bih opisao neke svoje priče koje su mi se javile kroz ove silne godine čitanja romana.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Potraga ide dalje

Još sam uvijek u potrazi za novim akvarijskim ribicama. Jučer sam konačno bio u jednoj trgovini u blizini moga kvarta, ali na žalost nisu imali nikakvu ponudu ribica, pa sam izvisio da već ovih dana imam svoje nove i prve kućne ljubimce. Pa ću morati da idem u neku drugu trgovinu. Ali to će možda morati pričekati, jer ta trgovine je malo dalje od mojeg doma. A zbog ovih mjera izolacije i karantene ne mogu tako daleko ići.

Da, jučer sam konačno otišao u jednu trgovinu za kućne ljubimce da vidim da li imaju kakve akvarijske ribice. Ali na žalost išao sam uzalud, jer prodavačica mi je rekla da već dugo nemaju žive ljubimce. Pa sam uzalud išao. Tako da će nabavka novih ribica morati pričekati. A baš sam se poveselio i ponadao da ću već ovih dana imati prvi ribice u akvariju nakon dužeg vremena. Tako da sam bio žalostan i jadan zbog toga. Ali preživjeti ću.

A i morati će još malo pričekati ta nabavka novih ribica, jer druga trgovina je na drugom kraju grada, pa čak i u drugom mjestu. A zbog ovih mjera karantene i ograničenja kretanja ne mogu tako daleko ići. Pa ću se morati malo strpjeti oko nabavke novih ribica. Ali preživjeti ću.

Još jedna stvar me muči gotovo zadnjih mjesec dana. A ta je moja potraga za nekim dodatnim poslom, koji bih mogao raditi dodatno u popodnevnim satima tijekom tjedna ili vikendom. Kako sam možda već pisao prijašnjih mjeseci, početkom veljače sam se zaposlio i jednoj tekstilnoj firmi u Varaždinu. I dobio sam posao za stalno. Ali kako je plača mala, minimalac, prisiljen sam pokušati si naći neki dodatni posao. Sa kojim bih si pokušao riješiti neke financijske probleme.

Tako da sam polako počeo da tražim taj neki dodatni posao. I već sam počeo sa oglašavanjem da tražim dodatni posao. Ali ova pandemija i epidemija korone virusa me je osujetila u toj potrazi. Tako da je i to sve na nekom čekanju. A dobro bi mi došao taj neki dodatni posao. Tako da me je i to dosta bacilo u žalost. Jer baš kada me je nekako krenulo, ova epidemija i pandemija me je morala baš ražalostiti.

Baš zadnjih tjedana nekako nemam sreće u nekim stvarima. Ali ne očajavam, jer ipak vjerujem i nadam se da će se situacija uskoro popraviti. I da ću moći konačno da se sredim i život mi krene na bolje. Jer ne može stalno da bude tako jadno cijelo vrijeme. Nada ipak umire zadnja.

Ali dosta o svemu tome. Idem polako da čitam neku knjigu dalje. I da je ovih dana konačno pokušam pročitati dalje, jer je već nekoliko dana nisam čitao. I već mi jako to čitanje nedostaje.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Dobro mi došlo

Današnji odlazak na posao mi je dobro došao, jer sam kod kuće počeo da doslovce ludim. I nakon nekoliko dana, konačno sam se osjećao korisno i puno bolje. Barem sam dio dana proveo korisno i nešto napravio tijekom dana na poslu. Što me veseli, jer barem mi dan je prošao u nečem korisnom.

Ne volim da mi dani prolaze beskorisno. Više volim da tijekom dana napravim nešto korisno i da ga iskoristim u nekom radu. Ma kakav on bio. Tako da sam se nakon dolaska kući osjećao puno bolje i korisnije. Makar je posao danas bio pomalo monoton, ali ipak korisno i zadovoljan sam da sam ga korisno iskoristio.

A i drago mi je da sam uspio još malo pročitati dio knjige „Hodočasnik”. Knjiga koja priča iz strane autora što prolazi kroz putovanje prema Santiagu de Composteli. Kroz njegove unutarnje borbe sa demonima i inim dvojbama. Priča priča kako pomalo sazrijeva u svojem putu u potrazi za svojim mačem i pripremi za Dobrim bitkama.

Čitajući ovaj roman i priču i sam osjećam da krenem svojim putem borbe da budem bolji i da pronađem u samom sebi onu dobri i bolju stranu. Koja se je tko zna gdje skrila. Mada sam donekle dobar, ali uvijek postoji neki bolji cilj da budeš bolji kako prema sebi, tako i prema drugima. I prema tome uvijek treba težiti. Da pronađeš svoj smisao života i svoje mjesto na ovom i u ovom okrutnom svijetu.

Roman me potiče za daljnjim istraživanjem o duhovnosti, o filozofiji, o vjeri, o samom sebi. I stoga sve više razmišljam o tome da pronađem i dalje tražim neke knjige koje bi mi pokušale u toj potrazi. Jer knjige te mogu oplemeniti i pomoći da spoznaš samog sebe. Da budeš bolji. Da kroz to znanje pokušaš nešto postići, što prije nisi mogao bez tog znanja. One ti mogu otkriti svijet puno šire nego bilo što drugo.

Naravno, ne treba zanemariti i druženje sa svojim bližnjima, prijateljima kolegama na poslu i inim mjestima. Koji ti isto mogu pomoći u toj potrazi. Ali bez druženja sa knjigama ne znam kako bi čovjek mogao preživjeti. Ne mogu razumjeti ljude koji zanemaruju čitanje knjiga. Knjige koje te mogu oplemeniti na bezbroj načina, koje sam ne možeš zamisliti. Dati ti ono bogatstvo duše koje ne možeš naći u svijetu.

Stoga dosta žalim na izgubljenom vremenu u mladosti, koje sam mogao iskoristiti za čitanje predivnih romana. I sada to pokušavam nadoknaditi. Sa nadom da će mi povratiti barem djelić izgubljenog vremena. Koji je nepovratno otišao u povijest. Ali ne vrijedi plakati za izgubljenim vremenom. Već samo hrabro krenuti naprijed. I živjeti život.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Zalomio se stalni

Ovih dana sam dobio novi ugovor o radu. I kako su se šefovi izjasnili, ipak su dali mi ugovor za stalno. Tako da me je ta vijest, taj ugovor ugodno iznenadio i dao mi je poticaj da na poslu budem bolji radnik. Ne mogu riječima opisati svoju sreću oko tog ugovora. Jer je taj ugovor kao da sam osvojio dobitak na lutriji.

Da, ovih dana sam konačno dobio taj famozni ugovor za stalno. I kojem sam se neizmjerno nadao. I šefovi su opravdali danu riječ. Jer potaknut iskustvom, naučio sam da ne vjerujem puno danoj riječi i ne pouzdam se u nju sto posto. Tako da sam bio neizmjerno radosni zbog njega. Ali s tim ugovorom je došla i jedna velika obaveza da opravdam dano mi povjerenje.

Tek sad počinje prava borba za ovaj posao. Jer ovo do sada je bila mačja igra. Kažem tek sada počinje prava borba, jer sad tek treba paziti na svoj posao, kako ga radiš i da ga što bolje radiš. Te da svedeš pogreške na najmanji minimum što je bolje moguće. Tako da šefovi ne dobiju priliku ti soliti puno o greškama i da ne dobiju priliku da ti moraju dati otkaz. Što je u svakom trenutku moguće.

Posebno mi je drago što sam dobio taj posao jer je dosta blizu stana u kojem živim. I lako na posao odlazim pješice. Tako da ne moram koristiti auto, bicikl ili prijevoz javnog transporta. Što je u mojem slučaju dosta ograničavajuće. Ali sada mi se je pružila prilika da pokušam konačno dovesti u red bicikle koje imam, da ih mogu koristiti. A jednog dana i pokušati nabaviti neki auto, sa kojim bih bio pokretniji, mobilniji. I pokušati tražiti posao u nekom udaljenijom mjestu.

Za plaču se ne ću žaliti, makar je mala. Ipak se radi o tekstilnoj industriji. Gdje su oduvijek plače bile male. I treba biti zadovoljan mali. A tko je zadovoljan malim, dobiva puno više. Te težiti i boriti se da te plače jednog dana budu puno veće. Od te borbe ne treba odustati i uvijek pokušati nešto da budu bolje. Nije mi pravo što ću raditi za minimalac. Ali kada si bez posla nekoliko mjeseci i godina, prihvatiš raditi i za taj minimalac. Samo da si priskrbiš neke novce za život. Te usput pokušaš još nešto zaraditi sa strane.

Sada kada je jedan dio problema riješen, da si dobio posao za stalno, treba biti zadovoljan. I primiti se ozbiljnog posla, da održiš i zadržiš taj posao što je duže moguće. Dok ne nađeš neko bolje rješenje. Jer uvijek postoji šansa da iskrsne nešto bolje. Samo treba biti strpljiv i pametan i sve se dade riješiti.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Neopisiv osjećaj zaposlenosti

Treći tjedan mog rada na poslu se polako bliži kraju. Na poslu polako sve više obaveza i odgovornosti dobivam. I postajem svjestan odgovornosti posla. Pa me pomalo strah je uhvatio. Ali se i pomalo smirim radeći, jer mi posao ne dozvoljava da se bavim negativnim mislima.

Da, polako se bliži kraju moj treći tjedan na poslu. Sve više polako stječem nova iskustva. A i utvrđujem svoje znanja u radu ovog posla u ovom skladištu i firmi. Te samo moram biti strpljiv i dati si truda da zapamtim kako se nešto radi. Pa će s vremenom doći sve na svoje mjesto. Mislim na to da ču bolje znati raditi svoj posao.

Pomalo shvaćam i koliko je odgovoran ovaj posao. Što me je pomalo prestrašilo. Ali rad mi ne dozvoljava da se bavim negativnim mislima i strahom. Jer moram biti posvećen poslu kojeg radim, da ga što bolje obavim. Da bude što manje problema i grešaka. Problema i grešaka bude sigurno. Ali ih treba svesti na neki minimum. Jer pored svih problema koji se javljaju pri radu, ne trebaju mi dodatni problemi. Zapravo, nitko ih ne želi. I treba biti stalno na oprezu i paziti da se ne dogoditi.

Dobivam i signale o mogućem produžetku ugovora. Ali iskustvo me ući da ne treba vjerovati riječima. Već samo praksi. Jer preko noći se sve može promijeniti. Tako da treba ipak sačekati predočenje ugovora o radu na potpis. Pa će se saznati istina. Ali ipak se radujem novom ugovoru. Jer nakon godina bez posla i borbe sa poslodavcima, ipak sam presretan što imam posao. I unatoč svim naporima na poslu i odgovornostima, lijepo je imati posao. Te biti posvećen nekom poslu. Nekoj poslovnoj obavezi.

Nakon nekoliko mjeseci bez posla, također je lijepo i iščekivanju završetku posla tog dana, te vikendima. Već sam pomalo zaboravio to kako je iščekivati vikend. Te uživanju u blagodatima vikenda. Kojima se svaki tjedan veselim poput malog djeteta koji se veseli nekoj novoj igrački. A posebice danima kada se ujutro ne moram buditi rano, već ostati tih dana duže spavati i uživati u dobrom snu. Koji mi puno znači.

Nikako da smirim svoju sreću i zadovoljstvo oko dobivanja posla. Da sam ponovo zaposlen. Da sam posvećen nekom poslu, te odlasku na posao i vraćanju kući. Ma koliko god mi je fizički naporan, ipak to zadovoljstvo nakon odrađenog dana na poslu je neopisiv. Taj osjećaj da si zaposlen je neopisiv. Biti zaposlen je neopisiv.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

U iščekivanju

Već ide treći tjedan kako radim u tom skladištu. Nakon nekoliko mjeseci, predivan je osjećaj odlaziti na posao rano ujutro. Te boraviti i raditi na poslu. Na kojem polako sve više toga saznajem kako raditi. Mada sam tek nekih tri tjedna kako radim, ipak ima još puno toga što moram naučiti. Ali sve će to znanje doći s vremenom. Samo da dobijem produžetak ugovora.

Da, prolazi brzo to vrijeme kada imaš neki posao i kada si posvećen nekom poslu. Uglavnom sam uhvatio glavne crte kako se radi. Ali sada samo treba da u praksi sve to počinjem sve više da primjenjujem. Mada ide tek treći tjedan kako radim, još ima puno toga da naučim. Ali polako ću da naučim sve. Ni jedan dan na poslu nije isti. Pa zbog toga mi vrijeme zna proći dosta brzo. Pogotovo mi vrijeme brzo prođe kada radim nešto što mi ne dopušta da obraćam na to koliko je sati. Što je i dobro, jer barem skrenem misli od prolaska vremena i koliko je sati.

Užitak je ujutro odlaziti na posao, i usput voditi trko sa nekim vlakom koji prolazi na djelu moga puta do posla. Jer moram priječi preko pružnog prelaza. I osjećam se lijepo kada stignem priječi pružni prijelaz prije prolaska vlaka. I to mi pomalo smiruje i skreće misli od toga kako će biti na poslu. Da se smirim ujutro pred početak rada. Priznajem da još uvijek odlazim na posao nervozan i sa brigom kako će biti na poslu. Ali kada počnem raditi, smirim se. Jer posao me smiri. I pomaže mi da skrenem misli sa ostalih briga koje me muče u životu. I da nisam toliko nervozan.

Dok sam bio bez posla, bio sam dosta depresivan. Jer su mi tada misli lutale okolo, samo ne tamo gdje trebaju da budu. Bio sam previše zabrinuti kako ću riješiti neke životne probleme. Ali sada kada imam posao, nekako se bolje osjećam, jer sam među ljudima. Jer radim nešto korisno. Jer sam posvećen nečem što mi pomaže da budem smiren. A i zbog toga jer znam da ću idući mjesec dobiti plaču. Plaču koja će mi pomoći da lakše živim. I polako počinjem da rješavam neke životne probleme.

Jedva čekam idući tjedan da vidim da li će mi produžiti ugovor o radu, jer sam dobio ugovor samo do kraja ovog mjeseca. I zbog toga jedva čekam da vidim da li će mi produžiti ugovor, a i na koliko. Jer informacije koje sam dobio su svakakve. A iskustvo me ući da ne vjerujem riječima, već samo praksi i dokazima. Ne mogu riječima opisati koliko napeto očekujem taj novi ugovor. Koliko mi znači taj ugovor. Jer posao mi treba, plača mi treba. Živjeti se mora. Tako da jedva čekam da vidim taj novi ugovor, pa da sa mirom mogu nastaviti sa životom. Posebno ako bude ugovor za stalno.

U iščekivanju novog ugovora, osjećam se poput dvojice likova iz knjige „U iščekivanju Godoa„ (nadam se da sam dobro napisao naslove istoimene knjige), likovi koji čekaju Godoa, a da li je došao ne sjećam se. Gotovo da se i ja tako osjećam. Samo što ne čekam Godoa, već novi ugovor sa pitanjem da li će biti na određeni rok ili za stalno. Ali kako narod kaže, strpljen spašen. Tako da se samo moram strpjeti do idućeg tjedna, pa ću saznati sve o tom novom ugovoru.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost