Druga godišnjica

Već dva dana razmišljam što da napišem u današnjem postu. I nikako da pronađem riječi koje bih napisao u ovom postu. Jer danas je druga godišnjica smrti mojem nećaku. Ne znam koliko se sjećate, ali on je žrtva onog trovanja salmonelom, koja se je zbila prije dvije godine u Bregani pored Samobora. I u kojoj je stradala isto i cijela njegova obitelj. Koja je imala više sreće od njega.

Bilo je to na današnji dan, 10. Listopada 2016 godine. Naime, dva dana prije njegovi roditelji su kupili neka jaja u jednom trgovačkom centru. Sa željom da si ih idućih dana priušte za objed i što li veće. I nakon što su pojeli neka od tih jaja, počele su nevolje za tu njegovu obitelj. Da su počeli osjećati zdravstvene probleme. Koja se je završila sa smrti mog nećaka u ponedjeljak ujutro, 10. Listopada 2016. godine. Te su do kraja tog dana i njegove dvije starije sestre i roditelji završili u bolnici u zadnji čas, te tako izbjegli najgore. A i meni je pozlilo nakon što sam saznao što se je dogodilo. Da su doktori mislili da imam srčani udar, jer sam cijelu tu obitelj mogao izgubiti.

Na kraju svi osim malog Mirka su se uspjeli oporaviti, a malog Mirka smo ispratili na vječni počinak. I tada je počela agonija oko njegove smrti za njegovu obitelj. I koja još dan danas traje. Jer još uvijek traje uzaludna borba sa institucijama za pravdu. Jer od samog početka je išlo i zataškavanje, koje još uvijek traje. A i s vremenom nekako sve je otišlo u zaborav, jer gotovo nitko se ne sjeća tih događaja. Osim nas, obitelji koja je izgubila jednog dragog i vedrog dječaka.

Ja na žalost nemam obitelj. Pod obitelji mislim suprugu i djecu. Te su mi taj nećak i nećakinje, a i njihovi roditelji najvrednije što imam od obitelji. I oni su mi postali i ostali najbliže i najvrednije od obitelji. I nekako sam dosta posvećen tome da svima njima pomognem u svemu najbolje što mogu. Te su mi nećak i nećakinje jedina radost i briga u životu. Nešto što najviše volim.

Ali vratimo se njima. I tako već dvije godine traje naša agonija za istjerivanjem pravde. Koja je sve teža i teža. I koja jako utječe na sve nas. I s vremenom se je sve nekako zaboravilo u javnosti. I ostala je borba samo na nama, obitelji tog predivnog dječaka.

Možda se neki od vas sjećaju te tragedije, puno ime tog djeteta je Mirko Vidović. I dosta je tih dana, tjedna i mjeseci bilo govora u medijima o njima. A i problema sa jajima koja su uvezena iz Poljske u Hrvatsku. A i ne samo k nama, već diljem Europe. Te se je još u nekim zemljama pojavilo to trovanje jajima i salmonelom. A i piletinom isto. Ali s vremenom sva ta strka oko toga je polako nestala sa javne scene.

I tako evo, ovaj dan je bio jedan od najtežih za nas, za njegove roditelje i mene. Jer smo se sjetili svega što se je zbivalo tih dana i što nikad ne ćemo zaboraviti u našim životima. Nadam se da bar moj nećak Mirko počiva u miru, jer mi nemamo mira, jer smo izgubili jednog od najdražih člana obitelji.

Počivaj mi u miru dragi nećače.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Oglasi