Treća obljetnica

Jučer sam sa sestrom i njezinom obitelji obilježio smrt svog jedinog i neprežaljenog nećaka Mirka Vidović, koji je umro od posljedica trovanja salmonelom prije tri godine. Ne znam koliko se sjećate i koliko znate o tome, jer bilo je u novinama i dosta se je velika bura digla tada oko toga. Pa ću malo pisao o tome.

Naime, prije tri godine, u 10 listopada 2016. godine umro je jedan dječak u Bregani kod Samobora pod imenom Mirko Vidović od posljedica trovanja salmonelom. Naime dva dana prije toga njegovi roditelji kupili su u jednom trgovačkom centru u Samoboru neka jaja. I kod kuće se počastili sa njima. Ubrzo nakon toga dobili su neki proljev i slično. I tako se sa time hrvali do ponedjeljka ujutro 10. Listopada 2016. kada je moja sestra našla nećaka mrtvog u krevetu i pokušala mu pomoći. I pozvala je hitnu pomoć. Ali ni oni nisu mu mogli pomoći, već samo proglasiti smrt. Do kraja dana su svi završili u jednoj bolnici u Zagrebu zbog trovanja salmonelom, kako su naknadno ustanovili.

Kasnije se je pokazalo da je mali Mirko umro od posljedica trovanja salmonelom. A i moja sestra i njezin suprug i dvije djevojčice su isto imali to trovanje salmonelom. Kada je obavljena obdukcija malog Mirka, upleo se u to DORH (Državno odvjetništvo Republike Hrvatske). I taj DORH je pokrenuo istragu. Da bi danas tri godine nakon ovog tragičnog događaja pokrenuo sudski postupak protiv moje sestre i njezinog supruga, te neke doktorice sa hitne službe, zbog toga što nisu pružili adekvatnu pomoć tom dječaku Mirku Vidović. Umjesto da pokrenu sudski postupak protiv tog trgovačkog lanca zbog stavljanja zatrovanih jaja u prodaju, a i uništavanju dokaza i zataškavanju i ostalog.

To je samo ukratko opis događaja koji su se zbili tog kobnog dana, a i još se zbivaju. Jer i nakon tog događaja još uvijek ne možemo naći mir od toga. Da bi apsurd bio ljepši, umjesto da ta vrla ustanova progoni taj trgovački centar za stavljanje u prodaju otrovana jaja, ta vrla ustanova proganja moju sestru i njezinog supruga i tu neku doktoricu. Koji jednostavno nisu mogli znati da su kupili zatrovana jaja i simptome te proklete salmonele. Usput, koja ima gotovo iste simptome kao i viroza.

I tako mi se ovih dana prisjećamo našeg dragog Mirka sa žalosti, jer je umro i napustio nas prerano. A i patimo od progona te vrle ustanove koja nas uznemirava, kao da nam nije bilo dosta patnje zbog smrti malog Mirka, još moramo patiti i od uznemiravanja državnih organa. Dok pravi krivci koji su primarni krivci u tome što su stavili zaražena jaja na tržište i uzrokovali smrt djeteta dalje se mirno šeću Lijepom našom. Što je stvarno žalosno i jadno. Da ne možemo doći k sebi i naći mira od svega toga. I u miru tugovati za svojim dragim sinom i nećakom Mirkom Vidović.

Na žalost, nitko od nas, a i sama doktorica i njezine kolege nisu mogli predvidjeti odmah da je riječ o salmoneli. Jer salmonela i viroza imaju doslovce iste simptome. A i da su doktori posumnjali na trovanje salmonelom, trebalo bi vremena da se potvrdi od strane laboratorija da je riječ o toj prokletoj bakteriji. A i da su moja sestra i šogor odmah potražili pomoć na hitnoj, sigurno bi ih poslali kući, jer i sami doktori bi mislili da je samo u pitanju viroza. Pa bi ih poslali na kućnu njegu da se tako liječe. Tako da ne stoji taj progon od te vrle državne ustanove.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Oglasi

Druga godišnjica

Već dva dana razmišljam što da napišem u današnjem postu. I nikako da pronađem riječi koje bih napisao u ovom postu. Jer danas je druga godišnjica smrti mojem nećaku. Ne znam koliko se sjećate, ali on je žrtva onog trovanja salmonelom, koja se je zbila prije dvije godine u Bregani pored Samobora. I u kojoj je stradala isto i cijela njegova obitelj. Koja je imala više sreće od njega.

Bilo je to na današnji dan, 10. Listopada 2016 godine. Naime, dva dana prije njegovi roditelji su kupili neka jaja u jednom trgovačkom centru. Sa željom da si ih idućih dana priušte za objed i što li veće. I nakon što su pojeli neka od tih jaja, počele su nevolje za tu njegovu obitelj. Da su počeli osjećati zdravstvene probleme. Koja se je završila sa smrti mog nećaka u ponedjeljak ujutro, 10. Listopada 2016. godine. Te su do kraja tog dana i njegove dvije starije sestre i roditelji završili u bolnici u zadnji čas, te tako izbjegli najgore. A i meni je pozlilo nakon što sam saznao što se je dogodilo. Da su doktori mislili da imam srčani udar, jer sam cijelu tu obitelj mogao izgubiti.

Na kraju svi osim malog Mirka su se uspjeli oporaviti, a malog Mirka smo ispratili na vječni počinak. I tada je počela agonija oko njegove smrti za njegovu obitelj. I koja još dan danas traje. Jer još uvijek traje uzaludna borba sa institucijama za pravdu. Jer od samog početka je išlo i zataškavanje, koje još uvijek traje. A i s vremenom nekako sve je otišlo u zaborav, jer gotovo nitko se ne sjeća tih događaja. Osim nas, obitelji koja je izgubila jednog dragog i vedrog dječaka.

Ja na žalost nemam obitelj. Pod obitelji mislim suprugu i djecu. Te su mi taj nećak i nećakinje, a i njihovi roditelji najvrednije što imam od obitelji. I oni su mi postali i ostali najbliže i najvrednije od obitelji. I nekako sam dosta posvećen tome da svima njima pomognem u svemu najbolje što mogu. Te su mi nećak i nećakinje jedina radost i briga u životu. Nešto što najviše volim.

Ali vratimo se njima. I tako već dvije godine traje naša agonija za istjerivanjem pravde. Koja je sve teža i teža. I koja jako utječe na sve nas. I s vremenom se je sve nekako zaboravilo u javnosti. I ostala je borba samo na nama, obitelji tog predivnog dječaka.

Možda se neki od vas sjećaju te tragedije, puno ime tog djeteta je Mirko Vidović. I dosta je tih dana, tjedna i mjeseci bilo govora u medijima o njima. A i problema sa jajima koja su uvezena iz Poljske u Hrvatsku. A i ne samo k nama, već diljem Europe. Te se je još u nekim zemljama pojavilo to trovanje jajima i salmonelom. A i piletinom isto. Ali s vremenom sva ta strka oko toga je polako nestala sa javne scene.

I tako evo, ovaj dan je bio jedan od najtežih za nas, za njegove roditelje i mene. Jer smo se sjetili svega što se je zbivalo tih dana i što nikad ne ćemo zaboraviti u našim životima. Nadam se da bar moj nećak Mirko počiva u miru, jer mi nemamo mira, jer smo izgubili jednog od najdražih člana obitelji.

Počivaj mi u miru dragi nećače.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost