Ne gubiti nadu

Na žalost, tako mi je prošlo ovogodišnje iskustvo sa početkom bavljenja vrtlarstvom ove godine. Jer još uvijek sam početnik u ovom hobiju. I još uvijek moram da puno toga naučim. Ali vjerujem, nadam se da ću uz uporni rad i učenje naučiti se baviti sa tim hobijem. Jer bolje mi je da nešto pokušavam raditi na tom komadu zemlje, nego da kradem bogu dane. Jer bio bi grijeh da zapustim zemlju i da je ne pokušam iskoristiti. A i svoje vrijeme. Mada nemam uspjeha, ali ne gubim nadu i vjeru.

Nikad ne treba gubiti nadu i vjeru. Jer bez nje smo izgubljeni. Unatoč neuspjehu, ipak polako razmišljam da nastavim dalje. Ovih dana ću pokušati nabaviti nove sadnice i pokušati ih uzgojiti do početka jeseni. A i možda posadim nešto što će mi na proljeće početi dalje rasti. Jer ako sam dobro shvatio, neko povrće može preživjeti zimu uz adekvatnu zaštitu. Ali moram još to sve istražiti.

Prije nekoliko tjedna sam na vrtu posadio i jednu sadnicu smilja i lavande. Sa željom da vidim kako će mi krenuti njihov uzgoj. I da li će preživjeti zimu i prve proljetne mrazove. Također mi je želja da konačno ove godine na jesen pokušam nabaviti i neke sadnice aronije, brusnice, ogrozda i sličnih voćaka. Da vidim da li će se primiti na ovoj zemlji. I kako se brinuti i uzgajati to predivno voće. Jer ovo voće, osim što je ukusno, jer i odlično za zdravlje. Pa mi je želja da ih pokušam uzgojiti za vlastite potrebe.

Svi ovi pokušaji uzgoja tog povrća su uglavnom iz hobije i za vlastite potrebe. Jer još uvijek nemam ambicija da krenem u neku veću proizvodnju. Pogotovo nakon ovakvog početnog neuspjeha. Koji me je dosta uzdrmao. I pokosio. Jer ipak vrtlarstvo je podložno vremenskim uvjetima. I uvijek neka borba za opstanak. Borba da si nešto pokušaš uzgojiti. Da imaš nešto svoje. Jer onda bar znaš kako si uzgojio ovo povrće. Dok za ovo kupljeno u trgovini nikad nisi siguran kako je uzgojeno. Kakvim pesticidima uzgajano.

Od ove godine imam i jednog prijatelja na vrtu. Jednog predivnog žuto bijelog mačka, kojeg su moje jedine i najdraže nećakinje nazvale Garfild. I koji mi pomaže u vrtu i pravi mi društvo. I svojim zafrkancijama me zabavlja. Lijepo je imati jednu takvu životinju pored sebe. Jer mi je to još jedna terapija i podrška u životu. I ma koliko god bio vražičak, ipak je lijepo društvo. Koje te izvuče iz depresije. Jer briga o životinji je dobra terapija u borbi sa depresijom i sličnim brigama.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Oglasi

Uzaludan trud

Pisao sam u prošlim postovima kako sam se počeo baviti ponovo vrtlarstvom. I još uvijek se bavim tim predivnim hobijem. Hobijem koji me ispunjava. Da ne pišem koliko me rad sa zemljom i biljkama uveseljava, odmara duševno i fizički. Te ispunjava i slobodno vrijeme. A i izvlači iz stana, da ne budem toliko u zatvorenom prostoru. Da bar dio dana provedem u nekom obliku prirode.

Još uvijek sam na početku stvaranja svog malog raja na tom komadu zemlje. Jer nakon dosta godina zapuštanja tog komada zemlje, potrebno je puno truda i vremena da ga se dovede u neki red. Ali s obzirom kako je izgledao prije nekoliko godina, već je na dobrom putu i početku da pokušam ostvariti taj san, stvaranja komadić svog raja na zemlji.

Na žalost ove godine nemam baš uspjeha. Jer ova kiša koje je bilo previše u zadnjih skoro dva mjeseca, dobrano mi je uništila urod. Peronospora mi je paradajz uništila. Unatoč tome što sam ga pokušao nekim sredstvom zaštititi. A i zbog te kiše, pojavili su se neki puževi golači. Koji su mu pojeli veći dio ostalog povrća. Tako da sam žalostan što mi je trud oko pokušaja uzgoja propao urod. Ali se nadam da ću uspjeti barem nešto pokušati spasiti od tog nekog povrća.

Ali ipak se pokušavam ne predati, već polako ići dalje. Jer nikad ne reci nikad. I nakon pada uvijek se treba dići jači i krenuti dalje. Tako da se nadam da ću idućih dana pokušati sa novim sadnicama da nadoknadim propali urod. Ovih dana pomalo istražujem na mreži svih mreža kako se razmnožavaju ruže putem reznica. Naime, želja mi je da ove postojeće ruže na vrtu pokušam nekako spasiti od propadanja. A i da ih nekako razmnožim. Jer ruže su kraljice vrta. Koje svojom ljepotom oplemenjuju vrt. A i daju mu neku posebnu ljepotu i čar.

Naravno, kako još uvijek nemam svoj alat, već ga posuđujem od bake (po majčinoj strani) koja je još uvijek živa, morati ću idućih mjeseci nekako da smognem snage i načina da si nabavim neku malu kućicu. Te krenuti polako u nabavku svog alata, koji će mi pomoći u radu na tom vrtu. Jer moram krenuti iz nule, potpuno ispočetka. Jedna dobra stvar je u tome što sam barem taj komad zemlje naslijedio od pokojne majke. Tako da se ne moram mučiti oko toga kako otplatiti taj komad zemlje kreditom. Već mi samo preostaje da si polako nabavim vrtni alat. Te s vremena na vrijeme neke sadnice povrća, voćka ili nekog drugog bilja koje bih volio da uzgajam na vrtu. Tako da ako me sreća posluži i budem uporan, možda ipak uspijem urediti taj komad zemlje.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Zašto sam krenuo u vrtlarstvo?

Zadnjih dana ponovo sam dosta čitao o navodnom uvozu nekog voća i povrća iz uvoza sumnjive kvalitete. A i o tome kako su na varaždinskoj tržnici, po tko zna koji puta dijelili neke certifikate domaćim uzgajivačima o kvaliteti domaćih proizvoda. Kao razlog da se nama kupcima na tržnici time pokuša potvrditi kako su ti proizvodi kvalitetniji od uvoznih. Hvale je vrijedna ova akcija. Jer su ipak kvalitetniji od uvoznih. Što potvrđuju razne analize uvoznih proizvoda. Ne samo povrća i voća, već i mesa. Jer zadnjih nekoliko godina se je dosta pisalo u medijima o lošoj kvaliteti proizvoda iz uvoza.

Možda su ti članci i napuhani i pretjerani. Ali ipak, ima i istine u tome. Ali ipak se je u meni pojavila sumnja u kvalitetu tih proizvoda iz uvoza, ovdje mislim na povrće i voće. Jer o tome i pišem u ovom tekstu. I nakon razmišljanja, sve više se javlja u meni poticaj da na ovom komadu zemlje koji sam naslijedio prije nekoliko godina, počnem sa nekim vlastiti uzgojem povrća i voća. I nisam samo ostao na pričama i razmišljanjima. Prošle godine sam napokon krenuo skromno u prvi uzgoj vlastitog povrća. A i nekog voća. A ove godine sam se odvažio i polako ču početi da više uzgajam povrće. Do sada sam posadio krumpir, nešto paradajza, paprike, čilija, feferona i peršinovog lista. A kako bude novaca još ću nekog povrća posaditi. Ipak tek je početak ovogodišnje sezone. I naravno ovo je samo za sada za vlastite potrebe. Jer ipak još moram obnoviti znanje oko uzgoja tog nekog povrća. A da ne pišem i potpuno se opremiti sa vrtlarskim alatom.

Naime, sve što radim na vrtu, posuđujem od neke rodbine. Mada se ne bune ništa oko toga za sada. Ali ipak morati ću si nabaviti taj alat, jer ne mogu da stalno posuđujem. Znam da će biti teško, ali ipak ne dopuštam da me to obeshrabri. A i priče oko toga da je uzgojiti krumpir dosta teško zbog krumpirove zlatice. Ali ipak ću pokušati, jer ako ne pokušam, ne ću nikad znati da li sam mogao uspjeti ili ne. Samo lijenčine pričaju ove priće.

A i moram priznati da me taj boravak u vrtu opušta i smiruje. A i dosta podiže neki moral. Jer nakon što sam posadio i uspio uzgojiti, te nešto napraviti na vrtu, osjećam se puno bolje. Smirenije. Ima nešto u obradi te zemlje i uzgoja biljaka što čovjeka ispuni i iz njega iscrpi svu negativnu energiju koja mu se nakupi tijekom dana na poslu i odnosu sa ljudima.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Zašto vrtlarstvo?

U ovo vrijeme besparice i sve skupljeg povrća i voća, te sve većeg korištenja raznih pesticida i sličnih proizvoda, nekako se sve više javlja potreba za vračanju uzgoju svog povrća. Barem je to moje skromno mišljenje. Jer potaknut iz vlastitog iskustva, unatoč sve većem nedostatku novaca, a i zdravstvenih razloga, zadnjih godina sam se odvažio i odlučio da se vratim uzgoju nekog vlastitog povrća, a s vremenom možda i pokoje voćke.

A i tu je razlog u tome zašto da taj komad zemlje koje ima moja obitelj samo tako propada. Zašto ga ne bi nekako iskoristili da si pokušamo uzgojiti nešto povrća i voća. A da ne pišem o užitku uzgoja vlastitog povrća, te boravka na otvorenom i u vrtu. Koji se ne može samo tako riječima opisati. I samo oni koji se bave vrtlarstvom mogu znati koliki je i kakav užitak u uzgoju povrća iz čistog užitka, a tek kada nakon muke oko uzgoja i brige imaš užitak uživanja u branju ploda uzgojenog vlastitog povrća i njegove pripreme i konzumacije.

Ovo je samo jedan od razloga zašto sam se odvažio zadnjih nekoliko godina da obnovim znanje u uzgoju svog povrća. Te užitku boravka u vrtu, nakon napornog dana na poslu. Kao neki odmor od stresa koji proživljavam na poslu. I nadam se da mogu napisati da mi baš taj boravak u vrtu pomaže da se opustim od svog tog stresa, kako na poslu, tako i privatno. Jer boravak vrtu (a i u prirodi) mi pomaže da se smirim i usput barem nešto si pokušam uzgojiti

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost