Sjetva i sadnja

Ovih dana sam dosta u nekoj sadnji i presađivanju. Na vrtu presadio većinu ruža, a i ono sjeme paprike izgleda polako je počelo nicati. A danas sam uspio da posadim neke koštice od palmi. Sa nadom da će mi jednog dana uspjeti izrasti iz njih neke palme.

Nakon skoro jedno tjedan dana nešto je počelo da izlazi iz onih čašica u koje sam posijao ono sjeme crvene paprike. Polako i stidljivo. Na žalost nije baš u svima počelo izlaziti, ali bude i iz ostalih uskoro valjda počelo. Tako da sad jedva čekam da vidim kako će sad te slabašne biljčice da napreduju i razvijati se. Nekako mi je baš zanimljivo da promatram te slabašne biljčice kako napreduju. I kako rastu. I iz njih se razvijaju predivne stabljike i na kraju ukusni plodovi.

Danas sam u neke male jogurtove čašice posadio koštice datulja. Koje sam našao u datuljama jučer nakon što sam si ih pojeo. Jedan od mojih hobija je i uzgoj tih nekih palmi iz koštica datulja, koje u zadnje vrijeme pokušavam ponovo pokrenuti i obnoviti sa uzgojem. Ne znam kako bih opisao riječima koliko su mi te palme predivne. I ne znam što me je privuklo njima. Ali su mi predivne. I nastojim ih uzgajati.

A ovih dana sam konačno uspio da presadim većinu ruža na vrtu. Sa nadom da će im biti bolje na ovom novom mjestu. I da ću ih tako lakše uzgajati i brinuti se o njima. A i da će mi jednog dana svojim predivnim cvjetovima uljepšati vrt. Jer ruža je kraljica cvijeća i vrta. Koja svojom ljepotom i mirisom oplemenjuje vrt i mjesto gdje raste.

Svakim danom je vrijeme vani sve ljepše i priroda se budi. Pa i ja polako se budim iz zimskog sna i na vrtu i kod kuće polako sve više pokušavam nešto uraditi na vrtu i kod kuće uzgojiti neke palme i povrće za vrt. A i neke kaktuse razmnožiti. Jer to me nekako smiruje i ispunjava. Jer ima nešto u tim biljkama da čovjeka daruje svojom ljepotom i brigom.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Oglasi

Stiglo osvježenje

Početak je novog radnog tjedna. A sa njime je došla i promjene vremena. Zapravo osvježenje. A ako je vjerovati našim vrlim meteorolozima, moglo bi biti i svježije.

Nakon prošlotjedne vrućine, ugodno me je iznenadila ova svježina koja je počela ovih dana. I moram priznati da mi baš prija, te da se bolje osjećam. Nekako mi ovakvo vrijeme baš odgovara. Nisam protiv vrućina, a ni niskih temperatura. Ali nekako s godinama sve teže podnosim vrućine, a velike minuse ne toliko. Ali i one mi zagorče život. Nemojte me shvatiti kao nekog tko voli da jadikuje. I ne volim jadikovati. Ali to izgleda da dolazi s godinama. Mada i te klimatske promjene dosta doprinose tome.

S ovim osvježenjem za mene je pomalo završila i ova vrtlarska godina. Mada u vrtu ima još dosta posla. Ali s obzirom kakva mi je godina bila, mogu polako smatrati da je gotovo za ovu godinu. I sada mi polako slijedi jesenska obrada tla i priprema za zimu. A i zaštita nekih biljaka od mogućeg smrzavanja u zimi. Ali to mi neće biti neki veći problem, jer samo smilje moram nekako zaštiti od smrzavanja. Ruže možda zaštitim, ako stignem. Ruže ionako nisam prošlih godina štitio od smrzavanja. Pa su nekako preživjele. Ali ipak ću morati neke od njih pokušati zaštiti. Jer volio bih ih sačuvati.

Ruže su kraljice vrta. I u mojoj obitelji se uzgajaju od kada znam za sebe. Pa u vrtu imam ruže koje su stare nekoliko desetljeća. I koje su mi uspomena na pokojne članove obitelji. Pa se zadnjih godina dosta borim da ih održim na životu. Mada su mi neke propale, što mi je žao, ali zato se trudim i pokušavam da ove nekako sačuvam. Sa nadom da ću jednog dana krenuti u neki bolji uzgoj. Ako mi slobodno vrijeme dopusti iduće proljeće, neke od njih ću presaditi na drugo mjesto. Da im tako pomognem u oporavku. I tako polako krenem u njihov bolji uzgoj. A drugi je razlog taj što na ovom mjestu ima dosta nekog korova kojeg nikako da se riješim. Pa mi drugo ne preostaje, nego da ih preselim dok se tog korova ne riješim.

Volim ruže, i zato se zadnjih godina nekako trudim da ih održim. A i učim ih se uzgajati. A volim i one božićne i uskrsne kaktuse. I koje isto zadnjih godina pokušavam uzgojiti. Mada mi i sa njima ne ide baš, ali ne predajem se ni ovdje. Mada su mi ove godine dosta zadali muke golubovi na balkonu. Kojih nikako da se riješim. I što god da uradim, ništa ne pomaže. Nedavno mi je susjeda rekla da su postali imuni na sve. Pa čovjek više ne zna što bi i kako sa njima. Golubovi su prava napast gradskih ulica.

Volim ptice, ali golubove zbog njihovog ponašanja više ne mogu podnijeti. Više i ne brojim koliko su mi se puta skoro zaletjele u glavu kada sam izašao na balkon. A da ne pišem i o tome da su mi se ove godina dva puta čak zavukli i u stan. Pa sam ih morao tjerati iz stana. Toliko su bahati postali u mojem slučaju.

Ovih dana na ovom mjestu pokušavam savladati ovaj neki novi uređivač bloga. Pa mi ne zamjerite ako bude problema. Još uvijek učim kako se svi ti pojmovi oko pisanja bloga zovu. Jer uvijek se neka novina pojavi. Pa se pokušavam naučiti je koristiti. Jer novosti su skoro svakodnevne.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Kišno ljeto

Zadnjih dana sve više čujem od poznanika da imaju i oni problem sa uzgojem vlastitog povrća. I da su im ili puževi pojeli povrće, ili im je peronospora uništila paradajz, unatoč tome što su ga pokušali zaštititi od te bolesti. Tako da nisam jedini kojeg je zadesila ova nepogoda ove godine oko uzgoja povrća. A to je vjerojatno zbog previše kiše ove godine. Jer stvarno je ima i previše ovo ljeto.

U pravilu nisam protiv kiše. I volim da pada. Posebice kada mi zalije vrt. Jer je kiša najbolja za zalijevanje vrta, voćnjaka i ostalog. Ali ne volim je kada moram ići na posao, jer tada obično pokisnem. Jer zadnjih godina, od kada nemam auto, moram na posao pješice ili biciklom. Što mi je s jedne strane i drago, jer tada uživam u šetnji u jutarnjim satima, kada je još sve svježe. A i dosta me ta šetnja do posla i nazad zna opustiti. Srećom da mi radno mjesto nije daleko, pa mogu pješice otići na posao. A i lakše se probijem kroz jutarnje gužve. Mada mi treba više vremena do posla tada. Ali barem uživam u šetnji. A i barem ne moram razmišljati gdje i kako ću auto parkirati.

Da, do sada je ovo ljeto dosta kišovito. Pa se nismo nauživali ljetnim vrućinama. A opet, dosta je ta kiša nama hobistima u vrtlarstvu uradila dosta muke i probleme. A opet ne možemo imati svako ljeto idealno za uzgoj povrća. Svako ljeto je drugačije. I sa time se moramo nositi.

Danas sam ponovo oko preostalog povrća posipao neki pužomor. Sa nadom da će uništiti ove puževe koji mi uništavaju povrće. Jer stvarno su mi napravili ogromnu štetu. Naravno i peronospora je uradila svoje. A i vidim da se mi i ruže nekako čudno drže. Pa ću valjda i njih morati spašavati. Te ću i za njih morati naći neko sredstvo, da im tako pokušam pomoći. Jer te ruže mi daju predivne cvjetove. U kojima volim uživati.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Ne gubiti nadu

Na žalost, tako mi je prošlo ovogodišnje iskustvo sa početkom bavljenja vrtlarstvom ove godine. Jer još uvijek sam početnik u ovom hobiju. I još uvijek moram da puno toga naučim. Ali vjerujem, nadam se da ću uz uporni rad i učenje naučiti se baviti sa tim hobijem. Jer bolje mi je da nešto pokušavam raditi na tom komadu zemlje, nego da kradem bogu dane. Jer bio bi grijeh da zapustim zemlju i da je ne pokušam iskoristiti. A i svoje vrijeme. Mada nemam uspjeha, ali ne gubim nadu i vjeru.

Nikad ne treba gubiti nadu i vjeru. Jer bez nje smo izgubljeni. Unatoč neuspjehu, ipak polako razmišljam da nastavim dalje. Ovih dana ću pokušati nabaviti nove sadnice i pokušati ih uzgojiti do početka jeseni. A i možda posadim nešto što će mi na proljeće početi dalje rasti. Jer ako sam dobro shvatio, neko povrće može preživjeti zimu uz adekvatnu zaštitu. Ali moram još to sve istražiti.

Prije nekoliko tjedna sam na vrtu posadio i jednu sadnicu smilja i lavande. Sa željom da vidim kako će mi krenuti njihov uzgoj. I da li će preživjeti zimu i prve proljetne mrazove. Također mi je želja da konačno ove godine na jesen pokušam nabaviti i neke sadnice aronije, brusnice, ogrozda i sličnih voćaka. Da vidim da li će se primiti na ovoj zemlji. I kako se brinuti i uzgajati to predivno voće. Jer ovo voće, osim što je ukusno, jer i odlično za zdravlje. Pa mi je želja da ih pokušam uzgojiti za vlastite potrebe.

Svi ovi pokušaji uzgoja tog povrća su uglavnom iz hobije i za vlastite potrebe. Jer još uvijek nemam ambicija da krenem u neku veću proizvodnju. Pogotovo nakon ovakvog početnog neuspjeha. Koji me je dosta uzdrmao. I pokosio. Jer ipak vrtlarstvo je podložno vremenskim uvjetima. I uvijek neka borba za opstanak. Borba da si nešto pokušaš uzgojiti. Da imaš nešto svoje. Jer onda bar znaš kako si uzgojio ovo povrće. Dok za ovo kupljeno u trgovini nikad nisi siguran kako je uzgojeno. Kakvim pesticidima uzgajano.

Od ove godine imam i jednog prijatelja na vrtu. Jednog predivnog žuto bijelog mačka, kojeg su moje jedine i najdraže nećakinje nazvale Garfild. I koji mi pomaže u vrtu i pravi mi društvo. I svojim zafrkancijama me zabavlja. Lijepo je imati jednu takvu životinju pored sebe. Jer mi je to još jedna terapija i podrška u životu. I ma koliko god bio vražičak, ipak je lijepo društvo. Koje te izvuče iz depresije. Jer briga o životinji je dobra terapija u borbi sa depresijom i sličnim brigama.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Uzaludan trud

Pisao sam u prošlim postovima kako sam se počeo baviti ponovo vrtlarstvom. I još uvijek se bavim tim predivnim hobijem. Hobijem koji me ispunjava. Da ne pišem koliko me rad sa zemljom i biljkama uveseljava, odmara duševno i fizički. Te ispunjava i slobodno vrijeme. A i izvlači iz stana, da ne budem toliko u zatvorenom prostoru. Da bar dio dana provedem u nekom obliku prirode.

Još uvijek sam na početku stvaranja svog malog raja na tom komadu zemlje. Jer nakon dosta godina zapuštanja tog komada zemlje, potrebno je puno truda i vremena da ga se dovede u neki red. Ali s obzirom kako je izgledao prije nekoliko godina, već je na dobrom putu i početku da pokušam ostvariti taj san, stvaranja komadić svog raja na zemlji.

Na žalost ove godine nemam baš uspjeha. Jer ova kiša koje je bilo previše u zadnjih skoro dva mjeseca, dobrano mi je uništila urod. Peronospora mi je paradajz uništila. Unatoč tome što sam ga pokušao nekim sredstvom zaštititi. A i zbog te kiše, pojavili su se neki puževi golači. Koji su mu pojeli veći dio ostalog povrća. Tako da sam žalostan što mi je trud oko pokušaja uzgoja propao urod. Ali se nadam da ću uspjeti barem nešto pokušati spasiti od tog nekog povrća.

Ali ipak se pokušavam ne predati, već polako ići dalje. Jer nikad ne reci nikad. I nakon pada uvijek se treba dići jači i krenuti dalje. Tako da se nadam da ću idućih dana pokušati sa novim sadnicama da nadoknadim propali urod. Ovih dana pomalo istražujem na mreži svih mreža kako se razmnožavaju ruže putem reznica. Naime, želja mi je da ove postojeće ruže na vrtu pokušam nekako spasiti od propadanja. A i da ih nekako razmnožim. Jer ruže su kraljice vrta. Koje svojom ljepotom oplemenjuju vrt. A i daju mu neku posebnu ljepotu i čar.

Naravno, kako još uvijek nemam svoj alat, već ga posuđujem od bake (po majčinoj strani) koja je još uvijek živa, morati ću idućih mjeseci nekako da smognem snage i načina da si nabavim neku malu kućicu. Te krenuti polako u nabavku svog alata, koji će mi pomoći u radu na tom vrtu. Jer moram krenuti iz nule, potpuno ispočetka. Jedna dobra stvar je u tome što sam barem taj komad zemlje naslijedio od pokojne majke. Tako da se ne moram mučiti oko toga kako otplatiti taj komad zemlje kreditom. Već mi samo preostaje da si polako nabavim vrtni alat. Te s vremena na vrijeme neke sadnice povrća, voćka ili nekog drugog bilja koje bih volio da uzgajam na vrtu. Tako da ako me sreća posluži i budem uporan, možda ipak uspijem urediti taj komad zemlje.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Gotov je

Danas je konačno gotov taj stari prijenosni kompjuter. Ali je i dalje u katastrofalnom stanju. I ipak si moram nabaviti neki novi. Za prvu silu imam jednu opciju. Koju ću idućih dana pokušati ostvariti. A za nešto bolje moram srediti financije. Jer danas ne možeš više bez IT tehnologije. Barem ja koji sam postao ovisan o njoj. A i mrežom svih mreža. Dobro, jednim dobrim dijelom sam postao ovisan o njoj. Ali, ipak bez nje ne možeš danas funkcionirati. Jer ipak neki poslovi, kako privatni, tako i poslovni, moraš biti ovisan o njoj.

Ima ljudi koji bježe od nje. I tu su u pravu. I lijepo je kada ne moraš u svemu ovisiti o njoj. I ne zavidim tim ljudima koji bježe od njih. A meni je užasno bilo ovih dana bez kompjutera. I nisam znao kuda bih sa sobom. Ali sam bar pokušao da se odmorim od nje. I pokušam se malo odviknuti od nje. I bilo je teško. Ali uspio sam nekako izdržati.

Na vrtu ima posla na pretek. I dalje se hrvam sa korovom i njegovim čupanjem. A danas me je neugodno iznenadio jedan posjetitelj među krumpirom. Od kojeg sam se užasavao cijelo vrijeme. A to je krumpirova zlatica. Primijetio sam i uništio prve dvije bube. Ne volim ubijati životinje, ma koje god da su u pitanju. Ali njih sam sa užitkom uništio, jer ako želim uživati u krumpiru moram je uništavati. Tako da mi ovo ljeto slijedi borba sa tom zlaticom. A kako će ta borba i bitka završiti, vidjet ćemo.

Ali barem me je prva tikvica obradovala. Naime, ovih dana je dozrela prva tikvica. I sutra slijedi pokušaj njezine pripreme. A uskoro će i ostale nadam se dozreti. Pa ću i ove godine uživati u konzumiranju tih proizvoda. A i samo je pitanje dana kada ću i prvi paradajz pobrati. A i papriku i feferon. Tako da uskoro mi polako slijede i prve berbe u tim proizvodima. Samo još moram da vidim kako najbolje spremiti feferone i čili papriku. Jer i oni će valjda uskoro krenuti sa prvim plodovima. A ovih dana mi je i neka vrsta bundeve počela nicati. Naime, prije jedno desetak dana sam si nabavio neko sjeme bundeve zucca. I konačno je ovih dana počela nicati mi iz mojeg primitivnog klijališta. Pa jedva čekam da vidim kako će i koliko izrasti. A i kako nju pripremati. Tako da ove godine ću se morati početi više učiti kuhati.

Jedna od lijepih stvari bavljenja vrtom i uzgojem povrća jest u tome da ću se morati učiti polako sve više i u pripremi tih plodova i kuhanju. Što je dobro, jer bar mi ne će biti dosadno. I naći ču si neku novu zanimaciju. A i neku temu za pisanje ovog bloga. Jer ću pokušati da i o tim mojim kuharskim doživljajima i avanturama pisati ovdje. Još bi bilo ljepše da si nađem jednu vrtlaricu sa kojom bih mogao dijeliti tu ljubav prema vrtlarstvu, uzgoju povrća i njegovoj pripremi. I na tome bih morao dobrano da poradim. Mačak Garfild mi i dalje pravi društvo na vrtu. I svojim vratolomijama i vragolijama mi pravi društvo.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Zašto sam krenuo u vrtlarstvo?

Zadnjih dana ponovo sam dosta čitao o navodnom uvozu nekog voća i povrća iz uvoza sumnjive kvalitete. A i o tome kako su na varaždinskoj tržnici, po tko zna koji puta dijelili neke certifikate domaćim uzgajivačima o kvaliteti domaćih proizvoda. Kao razlog da se nama kupcima na tržnici time pokuša potvrditi kako su ti proizvodi kvalitetniji od uvoznih. Hvale je vrijedna ova akcija. Jer su ipak kvalitetniji od uvoznih. Što potvrđuju razne analize uvoznih proizvoda. Ne samo povrća i voća, već i mesa. Jer zadnjih nekoliko godina se je dosta pisalo u medijima o lošoj kvaliteti proizvoda iz uvoza.

Možda su ti članci i napuhani i pretjerani. Ali ipak, ima i istine u tome. Ali ipak se je u meni pojavila sumnja u kvalitetu tih proizvoda iz uvoza, ovdje mislim na povrće i voće. Jer o tome i pišem u ovom tekstu. I nakon razmišljanja, sve više se javlja u meni poticaj da na ovom komadu zemlje koji sam naslijedio prije nekoliko godina, počnem sa nekim vlastiti uzgojem povrća i voća. I nisam samo ostao na pričama i razmišljanjima. Prošle godine sam napokon krenuo skromno u prvi uzgoj vlastitog povrća. A i nekog voća. A ove godine sam se odvažio i polako ču početi da više uzgajam povrće. Do sada sam posadio krumpir, nešto paradajza, paprike, čilija, feferona i peršinovog lista. A kako bude novaca još ću nekog povrća posaditi. Ipak tek je početak ovogodišnje sezone. I naravno ovo je samo za sada za vlastite potrebe. Jer ipak još moram obnoviti znanje oko uzgoja tog nekog povrća. A da ne pišem i potpuno se opremiti sa vrtlarskim alatom.

Naime, sve što radim na vrtu, posuđujem od neke rodbine. Mada se ne bune ništa oko toga za sada. Ali ipak morati ću si nabaviti taj alat, jer ne mogu da stalno posuđujem. Znam da će biti teško, ali ipak ne dopuštam da me to obeshrabri. A i priče oko toga da je uzgojiti krumpir dosta teško zbog krumpirove zlatice. Ali ipak ću pokušati, jer ako ne pokušam, ne ću nikad znati da li sam mogao uspjeti ili ne. Samo lijenčine pričaju ove priće.

A i moram priznati da me taj boravak u vrtu opušta i smiruje. A i dosta podiže neki moral. Jer nakon što sam posadio i uspio uzgojiti, te nešto napraviti na vrtu, osjećam se puno bolje. Smirenije. Ima nešto u obradi te zemlje i uzgoja biljaka što čovjeka ispuni i iz njega iscrpi svu negativnu energiju koja mu se nakupi tijekom dana na poslu i odnosu sa ljudima.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se…

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost